Neću ili ne ću

Mislim da ću uskoro biti nepismena, zaključila je nakon svega osoba s višegodišnjim poslovnim iskustvom držanja pravopisa pokraj kompjutora i sa završenim studijem kroatistike i lingvistike. Strašno je zbunjuju najave novog pravopisa jer trideset godina piše neću, greška i podaci, a sada bi morala početi pisati ne ću, grješka i podatci.
Stručnjaci su podijeljeni. Obrazlažući zašto bi neću trebalo pisati odvojeno, akademik Radoslav Katičić je izjavio da je to hrvatska tradicija, odnosno da je sastavljeno pisanje neću propisao tek novosadski pravopis 1960. godine. Akademik Milan Moguš smatra pak kako novi pravopis nije potreban, a netko treći dodaje da je tri stoljeća stari pravopis, koji uvažava neću, sasvim dobar.
Na stranu stručna rasprava o tome je li starije ne ću ili neću (koja ionako sve više sliči onoj o kokoši ili jajetu), činjenica je da se nakon silnih rasprava o jezičnim pravilima zaboravlja ono najvažnije: koliko su građani pismeni ili, bolje, nepismeni? Sveučilišni profesori mogu svjedočiti o nepismenosti svojih studenata koji uredno pišu č gdje treba pisati ć. Lektori polude na nepismene novinare koji pišu „precjednik“. Novinari mogu potvrditi u kojoj mjeri neki akademici, visoki političari i liječnici nemaju pojma o hrvatskom jeziku koji izgovaraju s „mađarskim“ naglaskom ili brkaju padeže.
Netko je zgodno primijetio: sve je to svojevrsno jezično farizejstvo. A dok je njega, opća nedovoljna pismenost bit će sve veća.