Nedžadove vekne

Hljeba i brašna uvijek će biti, ali ne zato što to želi neka vlada, makar i federalna, nego zato što narod bez toga ne može, a ni mlinari i pekari koji od te robe žive. Njih ne zanima politika; zanima ih ekonomija i tržište, čiji neodvojivi dio je potražnja i kupovna moć stanovništva. Glup je i neposlovan svako ko svoju robu cijeni neodmjereno jer za nju jednostavno neće naći kupca u uslovima oštre konkurencije kakvu imamo i u našoj zemlji. Možeš nešto cijeniti koliko hoćeš, ali možeš prodati samo onoliko koliko kupci mogu i žele platiti.
Većina proizvođača hljeba povodi se ovih dana za tom neumoljivom logikom i pritom ima samo jedan problem – odnos vlasti prema ovoj strateški važnoj proizvodnji. Vlada Nedžada Brankovića, naprimjer, nije ništa učinila da osujeti poremećaje u ovoj oblasti. Vatru je primijetila tek kad se ona rasplamsala, pa je i tad sačekala da ministri pozavršavaju odmore i tek onda se pozabavila svojim poslom. A učinili su to na način koji se u ozbiljnim situacijama primjenjuje izgleda još samo ovdje: pritiscima i ucjenjivanjem proizvođača hljeba i brašna. Snagom vlasti pokušava se anulirati moć tržišta, a nedostatak sirovina i interventne akcije nadomješta se obećanjima, odnosno pustim riječima.
Istina je neumoljiva: u Federaciji još ni gram pšenice ili brašna nije po povoljnim cijenama prodat proizvođačima. Drugo, Vlada nije preduzela niti jedan konkretan korak da obezbijedi interventni uvoz. Treće, nije odredila nikakvu subvenciju proizvođačima kako bi se cijena hljeba bar privremeno održala na dosadašnjem nivou. Četvrto, osim najave da će se socijalnim mjerama pobrinuti za one koji i u hljebu oskudijevaju, Vlada ništa nije učinila da im tu nasušnu veknu učini pristupačnijom.
Prava je istina da proizvođači hljeba koji još nisu digli cijenu, iako je pšenica svugdje u svijetu dramatično poskupila (pogledajte berzanske izvještaje), trenutno rade sa enormnim gubicima. Oni su ti koji štite građane, za razliku od Brankovića i sličnih koji brinu samo o sebi i kojim je jahanje na tuđoj grbači omiljeni sport.
U obmanjivanju javnosti Brankovićeva vlada služi se i ordinarnim lažima, podmećući netačne zaključke sa svojih sastanaka sa proizvođačima hljeba. Oni, naime, nisu pristali na tobožnji „Vladin hljebni moratorijum“ jer ne mogu pristati na sopstveno – samoubistvo.
Ništa lakše, kako je zamislila Vlada FBIH, nego hljeb prodavati ispod cijene. Ali, to je i siguran put u potpunu propast. Prodajući ispod cijene, pekari će ubrzo i sami ostati bez hljeba: neće ga imati ni za sebe, a kamoli za prodaju. Radeći s gubitkom, nestaće sa tržišta. I onda će, naravno, Branković navući bijelu pekarsku odoru i od ponoći do zore mijesiti i peći veknu po veknu.
Taj film, naravno, nećemo gledati. Slabo će se od Brankovićeve vekne iko najesti. Pokazao je to, uostalom, tokom svoje dosadašnje četvoromjesečne vladavine, kad su nam usta u svakom pogledu postala sve gladnija, a njegovi bankovni računi sve puniji.
Njegova lična gramzivost (o kojoj će „Oslobođenje“ ovih dana objaviti pravi roman u nastavcima) ne može se mimoići, ali glavni problem građana Federacije s Nedžadom Brankovićem i načinom na koji on vodi Vladu nije u tome, nego u njegovoj elementarnoj nesposobnosti, ljenosti i neodgovornosti. Navikli smo, naravno, da nam naši vladari stalno zavlače ruku u džep, ostavljajući samo siću za preživljavanje, ali, evo, dođoše i oni koji ne prezaju ni da nam iz njega izvade i zadnju marku.
Makar nam i za hljeba trebala!