Nekrolog

Dokad ćete prevrtati kosti i raskopavati grobove, pita me jedan čitalac, koji nije mogao a da ne primijeti da su u našem jučerašnjem izdanju dominirali napisi o ratnim zločinima, masovnim grobnicama, ratnim godišnjicama i sličnim temama i događajima. Biće tako, odgovorio sam tom meni nepoznatom čovjeku, sve dok i mentalno ne prevaziđemo rat.
Fizički je Bosna i Hercegovina već skoro dvanaest godina u miru, ali smo mentalno i dalje u ratnom stanju. I to nije zato što to žele novine i novinari, nego zato što je rat s pravom i dalje u glavama stotina hiljada ljudi koji nikako ne mogu, niti to trebaju, da se pomire s političkim mirom sklopljenim u Dejtonu. Mir se, naime, ne donosi dekretom; na taj način ućutkava se oružje i vojska vraća u kasarne. Suštinski mir zaživljava tek u ljudskim glavama.
Ključno je, dakle, pitanje zašto u nama i dalje dominantno živi prošlost, iako je poklopac nad njom formalno navučen još prije dvanaest godina? U odgovoru na ovaj upit ujedno je sadržan razlog za činjenicu da našim medijima danas zaista dominiraju teme čije je sidro zakopano u te četiri zlehude ratne godine.
U svojoj korektnoj varijanti, kao objektivni odraz objektivne stvarnosti, mediji i ne mogu biti drugačiji: oni ne kreiraju stvarnost, oni je, uglavnom, samo opisuju. A opisivati ono što se danas zbiva u našoj zemlji, nažalost je stalno pisanje nekrologa i neprestano čeprkanje po ranama prohujalih vremena.
Otud i onoliko napisa i vijesti o „prevrtanju kosti i raskopavanju grobova“ u jučerašnjem izdanju Oslobođenja, od teksta na naslovnoj strani o pokušajima da se sakriju imena izvršilaca srebreničkog pogroma, preko bolne priče o nikad pronađenim ostacima Hadžićana bezdušno likvidiranih 1992. godine i vapaja roditelja kojim su djeca pobijena na tuzlanskoj Kapiji, sve do ultimativnog zahtjeva jedne organizacije iz Republike Srpske da se konačno utvrde ratne žrtve i stratišta sarajevskih Srba.
Pisali smo juče i o rasvjetljavanju zločina u Ključu, Višegradu i Bratuncu, kao što smo to prethodnih dana činili iz Žepe, Foče, Bugojna, Konjica, Prijedora…
Nismo to činili da bismo javnost vratili u rat; naši napisi ustvari su iznuđeni onim što se dešava „na terenu“, tamo gdje su mnogi ljudi s obje noge i dalje u prošlosti, u ratu. I biće sve dok veliki zločini ne budu rasvijetljeni a njihovi počinioci kažnjeni, sve dok posmrtni ostaci svirepo ubijenih civila ne budu pronađeni, identifikovani i na dostojanstven način ukopani, sve dok se ne osjeti dah učinkovite sudske i ljudske pravde, sve dok o velikoj kalvariji 92-95. ne bude utvrđena i spoznata prava istina…
Na toj istini, na kazni i izvinjenju, pojedinačnom i kolektivnom, jedino se može temeljiti pravi mir, građansko i nacionalno pomirenje. Neljudski je od majke tražiti da sinovljeve kosti ostavi u nepoznatoj mračnoj jami, nepošteno je od bilo koga očekivati da zlo oprosti i zaboravi, a da ono nije sankcionisano i po ljudskoj i po sudskoj mjeri. Iluzorno je, s tim u vezi, očekivati da mediji ostave po strani razbacane kosti i kolektivne grobnice, te da se posvete „ljepšim stvarima“.
Lijepo se ne da izmisliti. Ima ga ili ga nema!
Kod nas ga je, nažalost, jako malo, gotovo nimalo. A ni u budućnosti ga ne može biti više sve dok se dosljedno ne razračunamo sa ružnom prošlošću, sve dok svoje grobove i kosti, svoj zločin i svoju kaznu, ne odmjerimo pravom mjerom.
U tome smo već dvanaest godina u stalnom manjku, nedosljedni i nepotpuni. Stoga je naš mir samo fizički, ne i mentalni. Zato i naša štampa, htjela ne htjela, počesto liči na jedan veliki, ružni, tužni i nedorečeni nekrolog.