Kao i na svim akreditovanim univerzitetima na svetu, na univerzitetu gde ja radim svaki kandidat koji priloži tezu za doktorat mora da popuni i potpiše sledeću izjavu: „Ja (ime kandidata) potvrđujem da je rad priložen u ovoj tezi moj. Tamo gde se koristi informacija koja proizilazi iz drugih izvora, potvrđujem da je to naznačeno u tezi.“ Ta izjava se pojavljuje, po pravilu, kao prva stranica teze i to govori o značaju etike u akademskoj aktivnosti.

Mi u akademskoj zajednici zahtevamo da nas društvo priznaje, da se politički akteri ne mešaju u naš posao, i uz to da sve naše aktivnosti, od istraživanja do nastave, društvo finansira. To su privilegije koje retko koja institucija, izuzev možda Crkve, uživa u jednom društvu. Zauzvrat preuzimamo obavezu da dokažemo da zaslužujemo poseban tretman. To uglavnom činimo proizvodnjom i širenjem znanja, koje se smatra nužnim uslovom opstanka ljudske civilizacije.

Ali šta je to znanje? Znanje se razlikuje od mitologije i ideologije po tome što osoba koja ga „proizvodi“ potkrepljuje svoje tvrdnje dokazima, pokazuje gde se ti dokazi nalaze i kako je istraživanje prešlo put od pitanja do nalaza. Takođe, naučnik pokazuje sve elemente istraživanja, od dokaza do logike, zarad daljeg razvoja kritike, polemike ili (u najboljem slučaju) dodatnog istraživanja. Na taj način pokušavamo, manje ili više uspešno, da opravdamo percepciju da imamo nešto da kažemo zato što nešto znamo, da nešto znamo zato smo što nešto radili, i da svi oni koji prihvataju pravila nauke i sami imaju mogućnost da nešto saznaju i da učestvuju u dijalogu. Bez toga akademska zajednica bi bila samo grupa ljudi sa raznim stavovima koji traže pažnju na osnovu toga što stave neka slova uz svoja lična imena. A takva zajednica ne samo da je beskorisna nego je po mnogu čemu i štetna.

Zato je veoma bitno kako Univerzitet Megatrend reaguje na analizu kolega Uglješe Grušića, Branislava Radeljića i Slobodana Tomića, koji navode primere plagijata, kao i indicije neispunjenih naučnih standarda u doktorskom radu Nebojše Stefanovića, koji je odobren na tom univerzitetu u junu 2013. Valja da se podsetimo da je (sada već bivši) rektor Megatrenda 2. juna obećao formiranje komisije koja bi ispitala slučaj. Ta komisija jeste formirana 5. juna.

Doduše, u trenutku kada je to najavio, Mića Jovanović je rekao sledeće: „Nemamo nameru da utvrđujemo da li je reč o plagijatu, pošto je to već utvrđeno pre nego što je Stefanović branio disertaciju.“ Umesto toga je rekao da će se komisija baviti „odbranom Univerziteta Megatrend, kao i Nebojše Stefanovića.“ Ovo budi sumnju kako u nezavisnost komisije, koja je izgleda dobila instrukcije „odozgo“ o poželjnom nalazu istrage, tako i u pretpostavku da će eventualni nalaz istrage biti rezultat stručne analize. I zaista, izveštaj koji je Komisija podnela 11. juna (http://www.megatrendedu.net/download/obavestenja/Izvestaj.pdf) ne otklanja navedene sumnje.

Prvi nalaz komisije glasi da „ko god je eventualno smatrao da pojedini delovi disertacije nisu originalni, imao je priliku u raznim fazama postupka da na to skrene pažnju i samim tim inicira proveru i preuzimanje odgovarajućih mera. To se, međutim, nije dogodilo“ (str. 2). Logika tvrdnje je pomalo cirkularna, jer postavlja tezu da, ako niko nije prijavio propust ranije, onda mora da taj propust ne postoji. Postoje i druga objašnjenja za činjenicu da plagijat nije ranije prijavljen, među kojima i to da članovi doktorske komisije nisu odradili posao kako treba. Poređenja radi, ako rektor Megatrenda lažira doktorat još od 1983. godine, a tu činjenicu niko nije otkrio sve do 2014. godine, to ne znači da njegov propust počinje od 2014. godine. Ali u svakom slučaju, komisija je primetila da „ni dr Stefanović, ni njegov mentor, ni članovi komisije pred kojom je branio rad nisu pravnici, pa stoga na te stvari gledaju manje kruto“ (str. 7).

Komisija onda prelazi na drugi deo, gde odgovara na pitanje da li je rad Nebojše Stefanovića originalan. Analiza polazi od konstatacije da zakoni i drugi javni dokumenti nisu autorska dela, kao i da „opštepoznate“ (str. 3) i „notorne“ (str. 4) činjenice ne zahtevaju navođenje. Ključna logika komisije se sastoji u tvrdnji da nema govora o plagijatu ukoliko se radi „o svima dobro poznatoj činjenici koja se u principu sama po sebi podrazumeva i ne može predstavljati ničiji naučni doprinos“ (str. 4). Teza je možda prihvatljiva u određenoj meri, mada se onda postavlja pitanje da li disertacija koja ima svega 41 fusnotu predstavlja više od zbira „svima dobro poznatih činjenica“, te stoga ne može predstavljati ničiji naučni doprinos.

U trećem delu se komisija suočava s problemom da među stvarima koje je autor naveo bez reference ima ne samo „notornih“ činjenica nego i brojnih dela konkretnih autora. Tu se ne ide preterano mnogo u dubinu, jer taj deo izveštaja počinje konstatacijom da „Komisija nije imala razlog da proučava radove koje Oponenti pominju“ (str. 6), pa su time članovi komisije sebi značajno olakšali posao. Tamo gde su se bavili konkretnim primerima, članovi komisije ih otpisuju kao „slučajnu podudarnost“ stvari koje „nema(ju) veze sa suštinom Disertacije“ i „tzv. opšta mesta“ (str. 7). Komisija, dakle, spominje mogućnost „slučajne podudarnosti“, a uzgred, napominje da plagirani materijal nije od suštinskog značaja za celokupan rad, kao i da empirijske tvrdnje u pitanju ne mogu „predstavljati naučni doprinos bilo koga“ (str. 7). Poricanjem plagijata, komisija istovremeno poriče i naučnu vrednost ministrove disertacije koja se sastoji od „opšte poznatih“ tvrdnji. No, takođe bi se moglo reći da komisija predlaže nov i originalan princip originalnosti u istraživanju, po kome rad može da prođe ukoliko autor nije plagirao nego samo plaguckao.

Zanimljiv je četvrti deo izveštaja gde se članovi komisije osvrću na primedbe o lošem kvalitetu disertacije, naročito na konstataciju da čitav rad ima svega 41 fusnotu, što upućuje na upadljivo mali broj izvora. U vezi s tim komisija nudi više argumenata. Prvo, komisija se poziva na navodnu „konačnu verziju“ disertacije. Radi se o tekstu koji nije bio dostupan javnosti do 13. juna 2014, kada je „Istinomer“ stavio tu verziju disertacije na internet (http://www.istinomer.rs/stav/analize/ovo-je-konacna-verzija-stefanovicevog-doktorata/). No „konačna“ verzija sadrži upravo iste mane kao i ranije dostupna verzija – podjednako slaba analiza, opet nedostatak dokaza o obavljenom istraživanju, kao i svega 41 fusnota. Glavna razlika je u tome što je „konačnoj“ verziji dodeljen „aneks“ sa rezultatima jedne traljave, kojom se inače posebno i ne bavi u tekstu, disertacije. Drugo, komisija odgovara na pitanje o kvalitetu disertacije sa argumentom da „na ta pitanja mogu odgovoriti samo eksperti za datu oblast, a Oponenti to nisu“ (str. 9). Ovde se radi više o izbegavanju suštine primedbe nego suočavanju sa suštinom, s obzirom na to da ni sami članovi komisije nisu ekonomisti (što je, verovali ili ne, oblast iz koje je dodeljen doktorat), niti je to mentor g. Stefanovića, pa ni ostali članovi komisije koja je odobrila doktorat (izuzevši Jean-Jacques Chanarona, a tu se javlja pitanje da li je on čitao sporan rad, jer nema dokaza da razume srpski).

Treći argument koji komisija nudi u vezi sa kvalitetom disertacije je ubedljivo najfascinantniji. Kao odgovor na „tankost“ disertacije i na nedostatak referenci na postojeću literaturu, komisija se poziva na doktorsku disertaciju jednog zaista slavnog naučnika, J.F. Nash-a. Reč je o matematičaru čiji je model game theory ostavio ogroman doprinos ne samo u matematici nego i u filozofiji, politikologiji, ekonomiji i drugim disciplinama. I stvarno, kako tvrdi komisija, ta disertacija ima samo 27 stranica i samo dve fusnote. Ipak, teško je uzeti taj primer kao dokaz da, kako tvrdi komisija, „u nauci nema pravila o veličini rada, broju fusnota, obimu popisa literature i sl.“ (str. 10). Kao što opis raznih pravnih akata o lokalnoj samoupravi nije „menadžment“, a „menadžment“ nije ekonomija, matematika je nešto sasvim drugo od svih društvenih, a takođe i od primenjenih nauka. Ako izuzmemo retoričku privlačnost argumenta komisije, implicitno poređenje koje nudi komisija može prihvatiti jedino osoba koja nije upoznata s činjenicom da postoje razne naučne discipline.

Čitajući dalje izveštaj, postaje jasno da komisija nije dovoljno upućena u prakse naučnog istraživanja. Na nekim mestima su njihova objašnjenja čak i komična. Na primer, objašnjavajući izostanak metodologije, komisija tvrdi da je autor „na korektan način primenio naučne metode, i nije bio u formalnoj obavezi da šire objašnjava kako će svaku od metoda da koristi“ (str. 10). A koji su metodi u pitanju? Autor je „primenio gotovo sve analitičke i sintetičke metode“ (str. 10).

Razume se da ako su članovi komisije već na početku dobili instrukciju do kakvog zaključka treba da dođu, onda im je posao bio da nađu načine kako da dođu do tog zaključka na osnovu građe koja im je data. Taj posao sigurno nije bio nimalo lak, a članovi komisije su ga odradili na kreativan način. Međutim, akademsku javnost manje zanima proizvodnja dokumenta koji može da bude koristan za Senat Megatrenda, a više je zanima očuvanje naučnih standarda i integritet profesije. Tu ima šta da se brani, i ovaj slučaj nam nudi odličan povod da se tome ozbiljnije pristupi.

Autor je vanredni profesor na Školi slovenskih i istočnoevropskih studija Univerzitetskog koledža London (UCL)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari