Gordana Logar Možda je bizarno priznati da je u jeku nastanka nove vlade Srbije, u svemu onome što se povodom toga i oko toga događa, pažnju privukao i neki događaj iz sveta. I još više – neke ovdašnje izjave „čelnika“ koje nisu u centru pažnje političkih trgovanja, ali kao da najavljuju nešto što baš ne liči na autentičnu evropsku budućnost Srbije.

Gordana Logar Možda je bizarno priznati da je u jeku nastanka nove vlade Srbije, u svemu onome što se povodom toga i oko toga događa, pažnju privukao i neki događaj iz sveta. I još više – neke ovdašnje izjave „čelnika“ koje nisu u centru pažnje političkih trgovanja, ali kao da najavljuju nešto što baš ne liči na autentičnu evropsku budućnost Srbije. Onu koja ne koristi samo fondove EU i ne svodi reformu na usvajanje zakonskih dokumenata koje uglavnom neće primenjivati.
Događaj iz sveta, pored mnogobrojnih drugih – naročito onih o saradnji Istoka i Zapada – koji je zaista zasluživao pažnju jeste da su prvi put posle 40 godina „pravi“ Kinezi, oni iz Kine, krenuli da letuju i provode se na Tajvanu. Ostrvu koje Kina smatra svojom nepravedno otuđenom teritorijom na osnovu proglašene nezavisnosti posle Drugog svetskog rata, pa je decenijsko neprijateljstvo na međunarodoj sceni bilo stalna kategorija. Može se, naravno, nagađati da je do ovog zbližavanja došlo možda zbog Olimpijade, možda zbog nereda u Tibetu, osude sveta zbog saradnje sa Sudanom i prebacivanja da baš Peking ne poštuje ljudska prava. Bilo šta da je razlog, činjenica je da Tajvan takav kakav je opstaje kao država za sebe makar je svi u svetu i ne priznavali. Sam Peking uprkos doslednoj politici da ga jednom, kad-tad, povrati, već dugo ne zaoštrava zbog Tajvana odnose sa svetom.
Jeres je ovde, bez sumnje, i ovim povodom imati bilo kakvu asocijaciju i porediti Kosovo sa Tajvanom – mada se u navodnom srpsko-albanskom dijalogu ovdašnja strana i tim primerom koristila – činjenica je da je promenjena Kina, drugačija nego u vreme kulturne revolucije, stekla prednosti nad Tajvanom na svetskoj sceni. Ne zna se šta o tome misli bivši, sadašnji i budući ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, ali najavivši „kontinuitet spoljne politike Srbije“ (ima i znalaca koji misle da tako nešto ne postoji kao konzistentna pojava i strategija) s naglaskom na kosovsko pitanje i aktivnost koja će tim povodom biti u UN za vreme septembarskog zasedanja, ne bi se moglo reći da je obećao i veliki diplomatski prodor Srbije na svetskoj sceni uprkos novoj „proevropskoj vladi“. Dosad je bilo samo zaoštravanja bez smisla i za diplomatiju i za strategiju koja donosi uspeh na kraju krajeva.
Politika kontinuiteta, pre svega Demokratske stranke stvaranjem koalicije sa dosadašnjim rivalom Socijalističkom partijom(SPS) – uspešno se nastavlja i na unutrašnjem planu. Pre svega kad je reč o darovima koje demokrate rado daju i kad ne moraju (uz pretpostavku da ih niko nečim jakim ne ucenjuje). Još je u sećanju sastavljanje vlade kojoj mandat upravo prestaje. Dr Vojislav Koštunica, bez obzira na malobrojnost poslaničkih mesta i glasova birača, dobijao je od Borisa Tadića sve što je poželeo. Bar je tako izgledalo onima koji nisu baš tačno znali i nisu zaista mogli saznati i više prodreti u to ko zapravo od njih vlada ili ima više uticaja i svojih ljudi u „institicijama sile“. U tajnoj policiji, obaveštajnim službama i naročito dostupnosti tajnim dosjeima. Možda se i zbog odsustva tih saznanja moglo učiniti da je DS radije „forisirao kadrove“ iz DSS-u nego neke svoje koji su nekad i – obećavali. Sada je DS na sličan način otvorio velika vrata SPS-u u svakom pogledu. Velike promene koje DS vidi u politici socijalista, podižući ih u nebo (nebeska stranka nebeskog naroda dugo su uostalom i bili) biće čak krunisane nekom vrstom deklaracije o pomirenju. Kao da nije dovoljno mirenja u činjenici da je realnost prisilila da se ove dve strane nađu na zajedničkom poslu na vlasti? DS i Boris Tadić očigledno hoće više na putu „politike kontinuiteta“. Videće se koliko tu stvarno spada Evropa, pošto nije reč tek o potvrđivanju SSP sa EU već i o sistemu vrednosti. Neuporedivo širem koji podrazumeva, na primer, i sferu obrazovanja, ali ne i rehabilitaciju kvislinga, zločina iz bilo kojeg rata. Uprkos toleranciji za drugačija mišljenja i paroli „različiti, ali jednaki“ evropska pomirenja ne idu tako daleko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari