Obiteljski dragulji

U trenutku dok CIA na sva zvona otvara svoje tajne dokumente pod nazivom »Obiteljski dragulji«, nekako tiho prolaze slične tajne vezane uz naše prostore i Drugi svjetski rat. Naime, nakon sprovoda bivšega glavnog tajnika UN-a Kurta Waldheima sve se više rasvjetljuju njegove aktivnosti u ratnim godinama. Općenito se mislilo da je Waldheim rat proveo kao prevoditelj u Abwehru, vojnoobavještajnoj službi Wehrmachta (regularne oružane snage). No, on je imao mnogo značajniju ulogu nego što je to sam ikada priznavao.
Raspoređen je u Drugome sektoru Abwehra, koji nije prikupljao samo podatke potrebne za strateška planiranja, nego je imao vlastite posebne vojne postrojbe za izvođenje diverzija i sabotaža. Iako niži časnik (čin je bio namjerno nizak kako bi se prikrila prava funkcija) Kurt Waldheim je bio zapravo analitičar na čelu skupine vrsnih prevoditelja (7 do 10 ljudi). Oni su govorili sve jezike s prostora tada okupirane Jugoslavije, zatim grčki i obvezatno engleski jer su sudjelovali u saslušavanju britanskih komandosa zarobljenih na području Balkana i otocima Egejskog mora.
Zapisnike je osobno pregledao sam Waldheim i davao opširne analize o načinu ratovanja, opskrbi i moralu partizanskih postrojba na prostoru tadašnje NDH (Hrvatske i BIH) i Grčke. To je bila dragocjena podloga za jedno drugo vrlo opasno Abwehrovo oružje. Posebni ured Abwehra poznat kao Ast iz Beča je preseljen u Zagreb gdje je od 1941. do 1943. djelovao samostalno, a iza toga do kraja rata u sklopu Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta za Jugoistok.
Taj dio Abwehra izravno je sudjelovao u stvaranju tzv. »truppova«. Trupp je Abwehru trebao kao privremena lakopokretna specijalna postrojba za djelovanje u partizanskoj pozadini. Waldheim je truppove nazivao »našom neredovitom konjicom«. Pripadnici truppa su zbog ratnih potreba nosili odore protivnika, a često operirali i u civilnoj odjeći kakvu su imali stanovnici teritorija kojim su se kretali njemački obavještajci i diverzanti.
Između 30 do 55 vojnika truppa obično je upućivano na teren u dubinu i do 250 kilometara. Ti »komandosi-lovci« morali su uz besprijekorne psihofizičke osobitosti dobro znati jezike svojih protivnika. Časnici (Nijemci i Hrvati) dolazili su iz elitne divizije Brandenburg, a većina vojnika bili su folksdojčeri. Truppovi su dobivali naziv prema imenu svoga prvog zapovjednika (npr. trupp Vinski, Šmit, Delalić, Perković i sl.).
Veći dio vremena izučavali su partizanske tehnike, način života u šumi i odnose među partizanima. Središta za obuku bila su u Trapistima kod Banje Luke i u Donjoj Rakani kod Bosanskog Novog. Truppovima Abwehra dragocjenu pomoć nisu pružali samo Kurt Waldheim i njegovi poligloti. Unutar UNS-a (Ustaške nadzorne službe) postojao je sličan odjel za protupartizanska djelovanja, koji je vrlo uspješno ubacivao svoje agente u partizanske redove svuda na teritoriju NDH.
Nekoliko desetaka njih preživjelo je rat. Dio se 1945. evakuirao na Zapad, a oni koji to nisu uspjeli nastavili su i dalje živjeti »kao partizani i antifašisti«. Nikada nisu otkriveni. OZN-a (kasnije UDB-a) imala je samo pseudonime njih 14 do 18, ali ih nije uspjela identificirati. O tome svjedoči i Arhiv NDH-a koji se još uvijek nalazi u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu (sadrži 62 metra mikrofilmirane originalne arhivske građe).