Dejan. A. Milić U Srbiji se, vele, nekada strani jezik učio po čuvenoj Olendorfovoj metodi pitanja i odgovora (Vaša sestra, da li ona rado jede sir? – Ne, moja sestra ne jede rado sir, ali moj ujak često svira usnu harmoniku). Tom metodom se, slikajući srpsku zbilju pre više od sto godina, služio i svevremeni Radoje Domanović, koji je sa sobom otprilike ovako razgovarao:
– Da li u Srbiji ima slobode štampe?
– Ne, u Srbiji nema slobode štampe, ali ministar unutrašnjih poslova ima nove cipele?
Uz pomoć Olendorfa i Radoja, mogli bismo se danas, na primer, ovako propitati:
– Prosvetna reforma u Srbiji, da li ona zadovoljava kriterijume Evropske zajednice?
– Ne, mi ne znamo da li prosvetna reforma u Srbiji zadovoljava kriterijume Evropske zajednice, ali naš ministar prosvete često razgovara sa Svetim Savom.

Dejan. A. Milić U Srbiji se, vele, nekada strani jezik učio po čuvenoj Olendorfovoj metodi pitanja i odgovora (Vaša sestra, da li ona rado jede sir? – Ne, moja sestra ne jede rado sir, ali moj ujak često svira usnu harmoniku). Tom metodom se, slikajući srpsku zbilju pre više od sto godina, služio i svevremeni Radoje Domanović, koji je sa sobom otprilike ovako razgovarao:
– Da li u Srbiji ima slobode štampe?
– Ne, u Srbiji nema slobode štampe, ali ministar unutrašnjih poslova ima nove cipele?
Uz pomoć Olendorfa i Radoja, mogli bismo se danas, na primer, ovako propitati:
– Prosvetna reforma u Srbiji, da li ona zadovoljava kriterijume Evropske zajednice?
– Ne, mi ne znamo da li prosvetna reforma u Srbiji zadovoljava kriterijume Evropske zajednice, ali naš ministar prosvete često razgovara sa Svetim Savom.
Iako već skoro jednu deceniju analizira politički govor naših političara, autor ovih redova priznaje da se odavno nije susreo sa takvom „impozantnom“ izjavom kakva je ona ministra Slobodana Vuksanovića o sopstvenim ministarskim dometima: „Čak i da niko ne zna šta sam dosad uradio, zna Sveti Sava. Meni je to dovoljno i najvažnije.“ Ta je izjava po svojoj formi pravi biser kazane reči bez pokrića – jednog od vidova srpskog političkog antigovora. Istovremeno, ona pripada i kategoriji samohvalospeva, kakvi se, osim danas u Srbiji, mogu sresti jedino u političkom govoru istočnjačkih despotija drugog milenijuma pre nove ere, odnosno u trubadurskoj retorici nižeg plemstva razvijenog srednjeg veka. Po svojoj suštini ova izjava je poruka auditorijumu u Srbiji (čiju pamet ministar, očigledno, ili nimalo ne poštuje ili nimalo ne poznaje) da g. Vuksanović, zahvaljujući, verovatno, svojim nadrealnim moćima, često komunicira sa devet stotina godina upokojenim srpskim prosvetiteljem Savom Nemanjićem.
Ocenimo li, sasvim blagonaklono, sa stanovišta cilja ovaj briljantan doprinos ministra prosvete razvoju srpskog govorništva videćemo osnovni cilj ministrove poruke uhu srpskog puka – prikazati sebe kao posrednika između Srba i njihovog prosvetitelja. Ocenimo li ga bez blagonaklonosti, doći ćemo do zaključka da je izjava ministra ili cinična ili budalasta.
Šta ona govori ako je cinična? Govori da g. ministar sa prezirom gleda na ovozemaljske – narodne instance vlasti, kojima bi trebalo da podnese izveštaj o svom radu. Njega svakako nije briga za sindikat u prosveti, za đake i studente, za njihove roditelje. Ali njega nije briga ni za premijera ni za vladu ni za Narodnu skupštinu koja ga je izabrala, jer mu se, kao kandidatu za Ljubišu Trgovčevića, ukazuje lično Sveti Sava koji ga, od neimanja drugog posla, propituje o Bolonji. Šta izjava govori ako je budalasta, to neka sami čitaoci zaključe, pa neka trče da se izvine profesorki Ljiljani Čolić.
Čitaoci će reći da je ova izjava tek minimalni ministrov greh prema punim kiblama koje smrde iz naših škola i sa naših fakulteta. Zašto bismo g. ministru zamerali na jednom jezičkom gafu kad sami prosvetari kažu da Bolonjska reforma u Srbiji puca po mnogim šavovima? Zašto bismo njega napadali kod tolikih pohapšenih profesora univerziteta, kod tolikih direktora škola koji su istovremeno suvlasnici turističkih agencija, kod tolikih prosvetnih radnika, vlasnika piljara i cvećara, koje revnosno snabdevaju najbolji snabdevači u Srbiji – učenici i njihovi roditelji?
Ali, problem je upravo u toj izjavi. Ona je suština nepoštovanja naroda u Srbiji i suština nepoštovanja prosvete za kojom taj narod teži. A teško da nam svima nije jasno da dokle god je ministar Vuksanović odgovoran isključivo Svetom Savi a ne Narodnoj skupštini, kible u prosveti ove zemlje neće biti očišćene. Potom, ako kible u prosveti ne budu očišćene, kako ćemo udisati svež vazduh u pravosuđu, finansijama, zdravstvu itd., itd…
Inače, izjavom g. Vuksanovića, ako je (od teškog političkog bremena koje ga pritiska) imao vremena da je čuje, morao bi biti uvređen ponajpre prvi njegov pretpostavljeni – premijer Koštunica. Jer njega pre svih g. ministar, komunicirajući sa Rastkom, u širokom luku zaobilazi. Zato premijer nimalo ne bi pogrešio kad bi svom ministru svakog prvog u mesecu kazao: „Slobodane, idi po platu kod Svetog Save, a ja ću ovu crkavicu koju ti je predvidela država da podelim kao stipendije siromašnim darovitim đacima i studentima.“
No dobro. I autor ovih redova je svestan da teške prilike u kojima nam se Otadžbina nalazi mogu opravdati privremeno trajanje pogrešnog čoveka na čelu prosvete pod uslovom da to ne potraje. I uz molbu istom da zbog svojih natprirodnih moći ne poželi uskoro da bude srpski patrijarh.
Posle svega, koristeći se Olendorfom, mogli bismo otprilike ovako da završimo razmišljanje o ministru prosvete:
– Naš ministar prosvete, da li on govori razumno?
– Ne, naš ministar prosvete ne govori razumno, ali Svetom Savi teško sa nama.
Potpisnik je autor knjige „Srpski politički govor

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari