Zoran Hamović Formiranje vlade u Srbiji u sedmoj godini trećeg milenijuma dobija sve atribute karnevalske ozbiljnosti. Medijski izveštaji o međupartijskim sastancima podsećaju na čuvenu istorijsku šetnju jugoslovenskog kolektivnog predsedništva. Voljom građana izabrani partijski pobednici rade na tome da svi budemo (još veći) gubitnici.

Zoran Hamović Formiranje vlade u Srbiji u sedmoj godini trećeg milenijuma dobija sve atribute karnevalske ozbiljnosti. Medijski izveštaji o međupartijskim sastancima podsećaju na čuvenu istorijsku šetnju jugoslovenskog kolektivnog predsedništva. Voljom građana izabrani partijski pobednici rade na tome da svi budemo (još veći) gubitnici. Šetaju se i slikaju, osmehuju i prave nas sve radikalnijim demokratama… Istovremeno, da li da podsećamo na to da sve stoji i čeka, jer je tehnička vlada, jer nema mogućnosti, para, inicijative. Alibija ima dosta. Osnovanog, dakako!
Već poodavno svi naši rezultati u međunarodnim i domaćim šetnjama tj. pregovorima u najvećoj meri pokazuju da smo na političkom letovanju. Umesto zastupanja zajedničkih interesa, dakle državnih i državotvornih, uglavnom smo se pretvorili u lektore već pripremljenog teksta pravilnika o našem budućem životu. U odsustvu visoke politike eto nama niske. Politika je postala estradna delatnost u kojoj istaknutost ima sve izraženije trgovačke zadatke. Političari postaju medijski proizvod koji omogućava transfer političke u ekonomsku moć. Mediji se koriste kao oglasni prostor, a oglašavanje je obilno i besplatno! Velika serija oglasa daje bolju javnu pozicioniranost i mogućnost da se – od velikih ekonomskih transakcija u privatizaciji, preko velikih građevinskih poduhvata pa do privilegovanog unapređenja ličnog biznisa u međunarodnim okvirima – lična korist ostvari brzo, nevidljivo i efikasno. Dakle bez zakonskih posledica.
Politička estrada kao jedini delatni ideološki okvir, pruža utošište i vlasti i opoziciji, hraneći javnost obiljem ličnih životnih detalja političara. Shvatajući da „ekonomija zvezde“ ne obeležava samo simboličku vrednost slave, već tržišni potencijal, naši će ovlašćeni pregovarači trčati pred kamere, saplitati jedan drugog, boriti se za dužinu i poziciju svojih izjava, prekorevati fotoreportere što im se nos ističe, što je njihovoj opciji dato dve rečenice više, što je onaj snimljen na crvenom tepihu, a ovaj na betonu, a tu smo i sa varjačom, u kupatilu, uhvaćeni sa tajanstvenom osobom ili u nervnom rastrojstvu zbog bolesti mačke…
Naša egzistencijalna drama sada se odigrava na istorijskom prostoru gde se balon razuma odlepio od tla. Sve to upućuje nas da prepoznajemo odlike kleptokratsko-parazitske vlasti u usponu o kojoj istine i „istine“ dobijamo aferaško-insajderski, dakle gromoglasnim sašaptavanjem koje nam ukida svaki racionalan odnos prema dimenzijama događaja. Zapravo sve doživljavamo kao neku udaljenu priču, koje smo doduše svesni, ali nas ne određuje na sudbonosan način, te je poluuspavani primamo kao tuđu, fatalistički nepodsticajnu.
Ćutanje i nedelotvorna strepnja u ovakvim uslovima nije samo intelektualna predaja, već konzerviranje sumnje u sopstveni razum, odricanje od traganja za čvrstim uporištima i predvidljivim životnim okolnostima. U netom prikazanim uslovima „opšte slobode“ ismejana, ponižena i razbaštinjena knjiga prestala je da bude simbol učenosti, postament erudicije i razvoja. Protagonisti novopolitičke trgovine otkupili su većinski paket deonica emancipatorske svesti i podešavaju rast zajedničkog dobra prema načelu da ničeg skupljeg od njihovih para nema. Knjige ne služe više čitaocu, već knjigovodstvu dodatnih interesa. Brojne neotvorene, a izrabljene knjige otirači su svakojakih koristi počev od džeparca predsednika opština za uvredljive, improvizovane pijace (nazovi) knjiga do korumpiranih univerzitetskih profesora. Ne samo onih kojima je upisivanje ocena za honorar postala struka, već onih koji pišu udžbenike za jedan mesec i ucenjuju studente da ih kupuju.
Ko će imati razloga da podstiče stvaranje dela od najvećeg kulturnog i obrazovnog značenja, namenjenih za međunarodni saobraćaj, ko će tražiti da se najodličnije knjige usmere tamo gde se proizvodi budućnost značenja naše prošlosti, u školske biblioteke i ruke predavača? Niko. Politička estrada je slikopis tajkunske despotije, bezukusno medijsko retuširanje stvarnosti u kojoj pamćenje postaje teatar senki, a sutra strana reč. Njena ideologija je pronašla dlaku u knjizi, te je gađenje ne prolazi, a nas posledice…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari