Vladan Radoman Nikola Sarkozi, novoizabrani predsednik Francuske, postavio je Bernara Kušnera, mog ratnog druga, za ministra inostranih i evropskih poslova. Oklevao sam između „prijatelj“, „camarade“, „copain. Izabrah baš to: „ratni drug“. Osim drugara iz detinjstva i prijatelja iz mladosti, samo oni koji su sa vama bili negde pod bombama i koji su delili ratne porcije mršave hrane, samo ti vam zauvek i uprkos nesuglasicama ostaju bliski.

Vladan Radoman Nikola Sarkozi, novoizabrani predsednik Francuske, postavio je Bernara Kušnera, mog ratnog druga, za ministra inostranih i evropskih poslova. Oklevao sam između „prijatelj“, „camarade“, „copain. Izabrah baš to: „ratni drug“. Osim drugara iz detinjstva i prijatelja iz mladosti, samo oni koji su sa vama bili negde pod bombama i koji su delili ratne porcije mršave hrane, samo ti vam zauvek i uprkos nesuglasicama ostaju bliski.
Uspomene: maj 1969. Bijafra. Za mlade i neupućene: građanski rat zbog otcepljenja juga Nigerije nastanjenog većinom hrišćanima iz plemena Ibo sa severa naseljenim muslimanskim plemenom Hause. Naravno, religija je bila sporedna stvar. Kao uvek i svuda pravi razlolzi: novac, bogatstvo, nafta. Izvori Crnog zlata su na jugu. Interesi u računovodstvima američkih, britanskih i francuskih kompanija. Ukratko, dve i po godine rata. Dva miliona poginulih od kojih polovina dece. To beše prvi put kada smo na televiziji otkrili slike te izgladnele trbušaste dece na paukovim nogicama. I sa ogromnim očima punim nerazumevanja i tuge. Posle, to postade skoro navika. Etiopija, Sudan, Eritreja, Angola, zahvaljujući ludilu i pohlepi odraslih, pleme dece paćenika se redovno, svake godine pojavljivalo na nekom drugom delu Afrike. I na našim TV ekranima za vreme večere. Te ogromne oči sa pogledima beznađa doveli su u tu ratnu stihiju nekoliko lekara Francuza, Švajcaraca, Kanađana, Španaca, Gvatemalaca i Jugoslovena. Nekoliko dana pre mog dolaska, naš zemljak doktor Herzog je poginuo.
Tu, na pet kilometara od mesta njegovog pogubljenja, u bolnici Avo Omama, upoznao sam mladog Bernara Kušnera. Sprijateljili smo se. Cenio sam njegov entuzijazam, požrtvovanje, hrabrost i poštenje. Ubeđeni komunista, obožavalac Fidela Kastra, izašao je iz partije posle sovjetske invazije Čehoslovačke. Ja sam ga možda zabavljao pričama, njemu egzotičnim, o mom detinjstvu u vreme rata. U noćima između dva dolaska ranjenika sa bliskog fronta kada smo operisali i po trideset sati bez prekida, razgovarali smo, sanjali smo o stvaranju jedne nove humanitarne organizacije koja bi podmladila staru Gospođu Crveni Krst, po našem mišljenju već malo sklerotičnu. Uspeli smo. Po završetku rata postavili smo na noge „Lekare bez granica“. Nikaragva, Peru, Palestina, Poljska, Vijetnam, Kinesko more i njeni ‘boat poeple’ bili su nova poprišta našeg privatnog rata protiv nepravde i bede. Možemo da budemo ponosni: ime „French Doktor“ je postalo planetarni pojam. (Ja lično uvek sam dodavao „Jugo-malo french Doktor“), a 1999. „Lekari bez granica“ su dobili Nobelovu nagradu za mir. I mnogo kasnije desi se ogroman nesporazum. To beše 1999. Nisam mogao da podnesem da moj ratni drug podržava bombardovanje moje zemlje. Bombardovanje mog grada koji sam mu opisivao do poslednjeg cveta najmirišljavije čuburske lipe. Iste večeri, posle TV emisije na kojoj je govorio, poslao sam mu pismo u kojem sam žalio da trideset godina posle stvaranja „Lekara bez granica“ prisustvujem rađanju „Ubica bez granica“. Još nisam razumeo kako je on, stvarno iskren čovekoljubac, mogao tako nešto da uradi? Verovatno je išao do kraja svoje osnovne ideje: intervencija bez granica za odbranu ljudskih prava. Gde su ljudska prava a gde dužnosti i obaveze, možemo dugo da pričamo. U svakom slučaju, uspeo je još nešto. Prema sebi je stvorio „mržnju bez granica“. U Francuskoj najpopularniji politički čovek, u svom lekarskom esnafu nije baš obožavan. Kolege koje se nikad u životu nisu mrdnule dalje i bez velikog rizika, od nekog tuniskog ili gvadelupanskog letovališta nisu razumele čoveka koji je hiljadu puta stavio glavu u torbu zbog samo jednog osmeha zahvalnosti spasenog deteta. A ovde, u Srbiji, da ne govorim. Mržnja bez granica, već rekoh.
Vreme je prošlo, video je i Kosovo. Radio je. Nije sigurno uspeo sve što treba. Inteligentan je, hrabar i uporan. Znam da sada traži rešenje, kompromis, kako kaže. Da li ta reč uopšte postoji u rečniku obe suparničke strane? Nadajmo se. Da će je neko naći. Treba mu pomoći. Biće kompromis, ili „la guerre de cent ans“. Setimo se Palestine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari