Dimitrije Boarov Poslednjih godina u Srbiji je sve više ekonomskih fenomena koji se, na prvi pogled, ne uklapaju u tradicionalan red stvari, pa se neki pokazatelji koji bi se morali kretati „rame uz rame“ u istom smeru, gotovo sukobljavaju. Možda je i tekući „susret“ naglog pada cene akcija na Beogradskoj berzi sa naglim porastom tečaja dinara prema stranim valutama jedno od tih neobičnih ukrštanja u kojima nije potpuno jasno zašto navodno sve jače „zdravlje dinara“ izaziva akutno „bekstvo“ investitora iz finansijskog i realnog privrednog sektora Srbije (u nekretnine).
Dimitrije Boarov Poslednjih godina u Srbiji je sve više ekonomskih fenomena koji se, na prvi pogled, ne uklapaju u tradicionalan red stvari, pa se neki pokazatelji koji bi se morali kretati „rame uz rame“ u istom smeru, gotovo sukobljavaju. Možda je i tekući „susret“ naglog pada cene akcija na Beogradskoj berzi sa naglim porastom tečaja dinara prema stranim valutama jedno od tih neobičnih ukrštanja u kojima nije potpuno jasno zašto navodno sve jače „zdravlje dinara“ izaziva akutno „bekstvo“ investitora iz finansijskog i realnog privrednog sektora Srbije (u nekretnine). Taj beg dinara – i iz deviza, i iz akcija – verovatno je presudno uticao na poslednju reakciju Narodne banke i guvernera Radovana Jelašića – da se spusti referentna kamatna stopa sa 9,75 na 9,50 odsto. Ovaj potez je pokriven obrazloženjem – da se kod nas smiruje bazna inflacija.
Iako je rano protekli 29. oktobar proglašavati „crnim ponedeljkom“ na Beogradskoj berzi (ko zna šta nas još čeka), činjenica je da je tog dana pokazatelj najkvalitetnijih hartija od vrednosti na ovom tržištu, Belex 15, u jednom danu opao za 2,55 odsto, dok su neke ranije sjajno tripovane firme gotovo doživele slom, sa padom cene akcija između 10 i 15 odsto. No, moguće je da je to samo jedna vrednosna vibracija na relativno „plitkoj“ berzi – možda izazvana nekim, za nas koji sve to samo posmatramo potpuno prozaičnim i ne suviše bitnim razlogom. Na primer, možda su se dobri poznavaoci dugova vlasnika S&S kompanije Vojina Đorđevića uplašili nekog „domino efekta“ posle objave da je on izgubio dve svoje važne fabrike u nekom krupnom poslu sa Vladom Divcem (o čemu poslednjih dana zvoni naša štampa), pa su krenuli da povlače pare iz deoničkih papira onih firmi koje će imati štete zbog krize njihovog, moguće, značajnog i dugogodišnjeg dužnika?
Isto tako neko može reći da i poslednji pad cene evra (na ispod 77 dinara za jedan evro) ne treba tumačiti nekim krupnim rečima, jer on može biti rezultat nekog trenutnog sticaja okolnosti, to jest neke novije navale evra na naše banke. Možda su, na primer, konkurenti na aukciji za Robne kuće Beograd odjednom ovde doneli mnogo stranog novca, kako bi mogli da učestvuju u trci koja se završila dosta skupom pobedom „Verano motorsa“, koji sada sa grčkim firmama i bankama treba da raspravi ko će koliko platiti od obećanih 360 miliona evra i srazmerno tome preuzeti nekretnine ovog trgovinskog lanca, koji je već pet godina u bankrotstvu. Ili, na drugoj strani, neko može primetiti da je i komšijska, hrvatska kuna baš ovih dana naglo poskočila prema evru, pa bi se dalo zaključiti da balkanske valute (neoprezno) napred kreće neki jači kontinentalni proces, ako ne i globalni (posle američke finansijske krize „loših hipoteka“).
Pa ipak, čar analize protivrečnih srpskih fenomena nije u detaljima, niti u pukoj empiriji, već u postavljanju nekih hipoteza, koje bi čitav niz tekućih ekonomskih nelogičnosti mogle da smeste u širi kontekst i u dugoročnije trendove. Postaviti takvu hipotezu nije lako, jer ona bi trebalo da obuhvati vrlo raznovrsne stvari. Može li se, naime, nekom volšebnom hipotezom, u jednom potezu, objasniti zašto Srbija ima relativno visok i stabilan privredni rast, uprkos nedovoljno svežih investicija; kako to da u godini suše imamo (zasad) rekordan porast izvoza; kako smo i zašto smo, uz tešku domaću oskudicu kapitala, smanjili državne dugove prema inostranstvu na samo oko 5,5 milijardi dolara i postali jedna od najmanje zaduženih evropskih država; kako to da strani kapital nastavlja da ulazi u zemlju krupnim koracima, mada se kosovska kriza bliži vrhuncu, a bosanska već ustaje sa rezervne klupe.
Da li sve to može da stane u džak sve prisutnijih glasina da se Srbiji, kao kompenzacija za sve kosovske muke njenih čelnika, sprema velika, velika šargarepa? Meni se čini drugačije. Stalno mi se nameće ocena da smo sve te uspehe postigli baš u vreme kada je Vlada Srbije bila – ili manjinska, ili u osipanju, ili nije mogla ponovo da se sastavi, ili bila u svađi oko predsedničkih izbora. Znači, evo objedinjavajuće hipoteze, najbolje privredne rezultate Srbija je ostvarila kada njena vlada nije vodila privrednu politiku, kada je guverner „sam i na svoju ruku“ vodio monetarnu i politiku deviznog kursa, kada su privatizacijom i tranzicijom upravljali ozloglašeni tajkuni, kada su lihvarske strane banke počele narodu da dele skupe kredite, i tako redom. Privrednoj Srbiji kao da je svanulo upravo kada je zavladalo nešto što po nečemu podseća na ovde toliko omraženi laissez faire sistem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.