Više godina unatrag skoro svakodnevno slušamo, gledamo, čitamo … o zastrašujućim posledicama tranzicije iz socijalizma u surovi kapitalizam. Imamo i mislilaca koji, za nacionalnu nesreću s katastrofalnim posledicama, ne samo da još uvek imaju lepe reči opravdanja za učinjeno već ostaju tvrdi, nepokolebljivi „branitelji“ da to treba izvesti do kraja, do uništenja poslednjeg dela – privrednog, kulturološkog, društvenog, sportskog – koji je nastao u Jugoslaviji. Nastao uz ogromne žrtve, ali i s ponosom ondašnje radničke klase, njihovih vođa i samoupravnih organa.


…Želeo sam odmah da reagujem posle objavljivanja priloga gospodina Dragiše Marinkovića „Bogatstvo na tuđoj muci“, objavljenog kao lični stav u Danasu od 4. februara, ali bolest me je u tome omela. Sinoćna repriza filma o pravoj epopeji naših naroda „Bitka na Neretvi“ primorala me je na ovaj napor. Zapravo, u filmu ima jedna uzbudljiva scena koja uliva i ponos i nadu: bolesni i ranjeni tokom žestokog nemačkog bombardovanja, na čelu sa Stoletom Aranđelovićem pevaju pesmu „Padaj silo i nepravdo!“

I danas bi tu predivnu pesmu, punu bola ali i nadanja, trebalo možda i dnevno, pa čak i više puta dnevno pevati, naročito u toku trajanja TV dnevnika i drugih informativno-političkih emisija uz učešće „analitičara“ koji sve znaju, razumeju i koji skoro uvek opravdavaju sve što nam se desilo i još uvek dešava. Nisam primetio da je bilo ko od njih postavio pitanje kako je došlo do ove ne samo ekonomske tragedije u kojoj smo, sve intenzivnije, svakim danom i čiji se izlaz ne nazire. Niko, bar koliko je to meni bilo dostupno, nije postavio problem stručne, moralne i društvene odgovornosti onih koji su, u ime zakonodavne i izvršne vlasti, to inicirali, pokretali i donosili zakone koji nas unakaziše.

I, evo, koje slučajnosti, član DS, bivši narodni poslanik, pazite sad ovo – predsednik Odbora za privatizaciju Narodne skupštine Srbije u prvom mandatu pre 5. oktobra, gospodin Dragiša Marinković, svesno, a sve mi se čini, nesvesno, okrivi sam sebe! Citirani podaci o članstvu i ulogama u društvu nisu niti izmišljeni niti su na bilo koji poseban način pribavljani: autor D. M. je to sam naveo u svom potpisu.

Iz sadašnjeg njegovog reagovanja ima jedna, povelika senka: nije to pisano kao izraz griže savesti ili kao napor ka pokušaju menjanja šta se još zaustaviti odnosno promeniti može. Dragiša Marinković, novi kapitalista – industrijalac, direktor proizvodne firme, „plače“ nad svojom sudbinom, svoje firme i svog kapitala. To, u suštini, nije loše, ali on se žali na one koje je i on stvarao kao predsednik Odbora za privatizaciju NSS. Zakoni koje je on i njegova politička stranka inicirala i donosila, izvor su njegovih problema. I ne samo njegovih. Podosta i mojih!

Prema zvaničnim podacima, Srbija je u 2011. godini učestvovala u međunarodnoj trgovinskoj razmeni sa 0,00065 odsto. A Jugoslavija 1989. godine, sa 0,5 odsto! Sad zamislite ovu pretpostavku: Srbija duplira svoje učešće – na 0,0013 procenata. Ko bi to u svetu primetio? A mi bismo duplirali naše učešće u međunarodnoj razmeni, u kojem bi i naš izvor bio mnogo veći od postojećeg. I, samim tim, i bruto društveni proizvod. I lični standard svakog pojedinca. A još uvek važeći zakoni i međunarodne obaveze to nam ne omogućavaju. Koje je donosio i g. Dragiša Marinković.

Oprosti mi, Stole, ali pesmu „Padaj silo i nepravdo“ izgleda da ćemo ponovo, sve češće i glasnije, pevati. Možda nam se pridruži i g. Dragiša Marinković ne bi li time izrazio pokajanje! Bilo bi to lepo od njega.

*Autor je glavni i odgovorni urednik časopisa sveta marketinga TABOO, Pančevo

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari