Nataša B. Odalović Anegdota od pre desetak godina veli kako je jedan vrsni novinar totalno omanuo određujući starosnu dob vašeg komičara (tj. potpisnice ovog teksta). On je, naime, procenio da mi je toliko „ogromno“ manje godina da i danas njegovu omašku doživljavam kao kompliment bez presedana.

Nataša B. Odalović Anegdota od pre desetak godina veli kako je jedan vrsni novinar totalno omanuo određujući starosnu dob vašeg komičara (tj. potpisnice ovog teksta). On je, naime, procenio da mi je toliko „ogromno“ manje godina da i danas njegovu omašku doživljavam kao kompliment bez presedana. Elem, kad čoveku rekoh koliko mi je zbilja godina, dogodi se nešto neočekivano. Umesto da se uobičajeno začudi, zaprepasti, ili naruga, brate, ako mu je do toga, moj sagovornik, bard srpskog novinarstva (bez ironije), vrisnu kao da sam ga posekla, ili kao da je vašeg komičara zatekao sa prstima u pekmezu: „Ahaaaaaa! Aaaaaaaaaaa! Taaakoo znači!“, vikao je pretećim tonom. Bila sam posve zbunjena. Onda je nastavio: „Znači, imala si dovoljno godina da si mogla pisati o Osmoj sednici! Iskopaću ja u arhivi tvoje tekstove!“ To je bio momenat da se i sama zaprepastim, jer mi ama baš ništa nije bilo jasno. Znam samo da sam uspela da ga konačno ubedim da ne traga za takvim tekstovima džaba, jer se u vreme Osme sednice, ipak, još nisam bavila novinarstvom, pa tako ni tekstovi ne postoje. To ga je donekle smirilo ali, mada dobronameran, ipak je postao podozriv i oprezniji u ophođenju. Znate kako je, nikad se ne zna da li ste, šta, gde i kako mogli pisati o Osmoj sednici, ako ste već bili punoletni.
Ovu istinitu dogodovštinu gotovo da sam i zaboravila, mada me je svih ovih godina odnekud opominjala na nešto što nisam uspevala da dokučim. I evo, sada kada medijski burno bi jubilarno obeležena godišnjica Osme sednice, a u petak kada čitate ovaj tekst, biće sedma godina kako se sećamo 5. oktobra, vaš komičar je taj koji kaže: „Ahaaaaa!“, što bi valjda trebalo da znači da sam tek sada skontala tu i tamo, ponešto. Istina je, naime, i nipošto mi nije namera da istinom nekog uvredim, da me Osma sednica ni na koji način nije niti fascinirala niti obeležila. Je li ovo odveć jeretički? Ne samo zato što sam bila „mala“. Istorijski i javno, smatram je nategnuto precenjenom, a privatno, kako u to vreme nisam imala šta da izgubim, ni posao, ni privilegije, ni uredničko mesto, ni katedru, jasno je da ne mogu imati nikakvu ličnu tihu patnju zbog nečeg što nisam ni na koji način lično doživela. Moja asocijacija na Osmu sednicu isključivo se odnosi na tragediju koja se mnogo kasnije dogodila jednom od ključnih aktera, mislim na zločin počinjen nad Ivanom Stambolićem, i užas i zgađenost koji se, verujem, svakom normalnom biću moraju pojaviti pri samoj pomisli na svu bestijalnost čina počinjenog nad tim stradalnikom i nad njegovom poštovanom porodicom. Ovde bih i iz pijeteta, a pre svega i da bih nastavila tekst bez opterećenja, razdvojila priču o Osmoj sednici od kasnijeg zločina nad Stambolićem.
„Vanosmosedničari“, kako je (eto, i ja da zloupotrebim privatne razgovore sa onima kojih više nema) baš pokojni Đinđić duhovito nazivao moju generaciju, govoreći kako bi mogao mirne duše da se i sam svrsta u naše redove, kao da smo, bez obzira na (pazite, biću hotimice bezobrazno neskromna!) ogroman doprinos u borbi protiv Miloševićevog svevlašća, do danas ostali pastorčad srpske političke zbilje. Gvint je u činjenici da naša borba protiv Miloševića nije imala predznake niti jedne ideologije. Mi smo bili preplašeni i besni već nakon prvog govora koji je održao na Gazimestanu, prepoznajući u naizgled običnom aparatčiku kakve je do tada „voljena“ Partija iznedrila na hiljade, nešto daleko opasnije od onoga za šta se izdaje. Sećam se vrlo precizno tih dana, mojih drugara sa kojima sam satima naglabala o novom liku koji se pojavio, o “ tom Miloševiću“, naše ironije, bunta i svega što je mnoge od nas nateralo da se kasnije na različite načine suprotstavimo svemu što je Milošević predstavljao. I danas sam ubeđena da se jedan sasvim različit pogled na svet zadržao, bez obzira na istovetnost cilja – srušiti režim – između nas i antimiloševićevskih osmosedničara. I tu je ključ. Priznanja, zasluge i ordenja, govorim o tome bez trunke gorčine iznoseći samo fakta, pripala su osmosedničarima i njihovoj ideološkoj deci. Mi, ničija pastorčad, jogunasto sami i svoji u borbi protiv jednog antidemokratskog režima, ostali smo „i bez ordenja i bez frekvencija“. Među osmosedničarima danas imam prijatelja, kojima se ne dopadaju ovakva rasuđivanja. Uprkos tome, mislim da je distinkcija neophodna, a ako ni danas nemamo slobodu ukazivanja na razlike, da li je to demokratija ili novi teror „demokratske“ oligarhije?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari