Gordana Logar Sam bog (ne misli se baš na svevišnjeg, već više kao izreka o nečem zaista nepojmljivom) zna da li još negde, a naročito u Srbiji i dalje važi ono: da spoljna politika jeste u najvećoj meri u skladu sa unutrašnjom. Mada možda ovaj opšti princip, zbog najrazličitijih poteza srpske vlade, ministara, savetnika, partija, stranaka i lidera, ne bi trebalo ni postavljati već samo se pitati: po kojem zakonu je ovde šta važeće i šta je u čijem interesu.

Gordana Logar Sam bog (ne misli se baš na svevišnjeg, već više kao izreka o nečem zaista nepojmljivom) zna da li još negde, a naročito u Srbiji i dalje važi ono: da spoljna politika jeste u najvećoj meri u skladu sa unutrašnjom. Mada možda ovaj opšti princip, zbog najrazličitijih poteza srpske vlade, ministara, savetnika, partija, stranaka i lidera, ne bi trebalo ni postavljati već samo se pitati: po kojem zakonu je ovde šta važeće i šta je u čijem interesu.
U spoljnoj politici, šef diplomatije je već najavio novi zakon o toj temi koji uređuje valjda rad Ministarstva samog, a ne baš politiku zemlje što se obično čuje u nekom Vladinom ekspozeu posle izbora, bar u drugim, uglavnom demokratskim zemljama. I bez tog zakona, običnom posmatraču izgledalo je da su u priličnoj meri u srpskoj diplomatiji zakonite bar tri stvari.
Očigledna je podela u vrhu vlasti, ma koliko bila poricana, povodom evropske politike. Izražena je stalnim upozorenjima šta sve nije od zakona usvojeno, a što je ervopska varijanta bez čega se tamo ne može. Strašno se kasni, trebalo bi požuriti, a ne izgleda da će se to tako brzo desiti kako vicepremijer Đelić želi. Druga karakteristika odnosa sa svetom se najčešće izražavala potpunim besmislicama o NATO-državama uz istovremeno članstvo u Partnerstvu za mir, na primer. Pa na istu temu, tvrdnja (opet Đelića što neguje optimizam) da se može desiti da će uskoro EU raširiti ruke za Srbiju i bez „saradnje sa Hagom“ i očuvanje Mladića na terenu na kojem je sada ma gde bio. Uz neminovno Đeliću suprotan stav, baš kao i u slučaju NATO – da to baš i nije tako, pa se sada ne zna šta jeste, a šta nije i da li je Srbija za EU i Hag, za EU, a protiv Haga ili za EU uz potpunu amneziju da Hag postoji?
Treća spoljnopolitička odrednica je nešto što bi se moglo, prema nekim takoreći klasičnim podelama nazvati „diplomatija u košulji“. Povod je Kosovo i Rusija (tu su tvrde svi što se razilaze oko EU i Haga jedinstveni). Bilo je onih, što sada to skrušeno ipak moraju priznati, koji su se iznenađivali navodno neuobičajenim postupcima i izlivima prijateljstva između Moskve i Beograda, a naročito povodom velikodušnog, sasvim javnog poziva premijera Koštunice ruskim tajkunima, velikim kompanijama da dođu ovde i privatizuju deo Srbije. Mislilo se da to baš nije sasvim u redu i da time premijer hoće Moskvi da nadoknadi pravednu borbu za međunarodnu zakonitost u slučaju Kosova. Malo „neobrazovani, prostiji i neznalice“ ako se upotrebi ono što ministar Velja Ilić misli o vojvođanskim liderima, mislili su čak da se eto tako iz Srbije plaća i neka cena što čak može da šteti ruskoj principijelnoj politici. Ispostavilo se, kad se bolje sve prouči i pogleda, da je to zastareli prilazi „diplomatije u prugastim odelima“ što baš nisu više u modi i to na mnogim mestima. Ako nema blokova, ima sfera interesa što ne mora neminovno, kao nekad, da budu ideološki već čisti i nepatvoreni ekonomski. To se, novim jezikom transparentnosti, može nazvati i „diplomatijom u košulji“ iako je taj pojam stari i vezuje se čak za američkog predsednika Teodora Ruzvelta iz 1914. kad se iskreno govorilo o tome da se prilikom pregovora, dogovora, zastupanja savezničkih strana u državnoj politici tačno zna zašto se nešto predlaže, podržava i šta se time postiže i šta se dobija. Princip naročito koristan u vremenu koje poslednjih decenija svedoči da diplomatija jeste i ekonomija, a ne neki „čisto politički“ ili samo vojni, pogranični i slični poslovi.
Da ova stvar tek nije čista novinarska konstrukcija, izvedena onako „s vrha glave“, pokazuje između ostalog i doslednost nekih poteza u unutrašnjoj politici (sklad spoljne i unutrašnje, dakle) gde se ovih dana otkrilo ne samo da je onim već pomalo dosadnim zakonom o koncesijama za puteve štošta strancima baš iz nekog interesa bukvalno poklonjeno, nego i da postoji jedna lepa caka u Zakonu o javnim nabavkama. Upravo primenjenim u slučaju privatizacije Jata. Po tom propisu, nije kako se misli i govori, obavezan „javni tender“, konkurs prilikom izbora „privatizacionog savetnika“ koji će posle preporučiti novog vlasnika. Za to je dovoljno da Vlada s potpisom premijera ili resornog ministra pošalje pismeni poziv nekoj od svetskih savetodavnih kompanija, oni dođu i vide šta je najbolje rešenje. I to je u ekonomiji i diplomatiji kad se poveže baš onako „otvoreno, u košuljama, bez rukavica, a može i sa malo opuštenom kravatom ko je nosi“. Postupak posebno koristan za države gde i Vlada i poslanici odgovaraju strankama, a ne glasačima, pa ne moraju da objašnjavaju dosadnim biračima koji se još uz to i stalno premišljaju da li će u takvim uslovima uopšte na glasanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari