Saša Janković Krajem 2007. proteklo je pet meseci od stupanja na dužnost prvog nacionalnog ombudsmana, ili Zaštitnika građana, kako se Srbija opredelila da zove tu instituciju. Ombudsman svuda u svetu simbolizuje nezavisnost, pre svega u odnosu na izvršnu vlast u kojoj se po pravilu koncentriše politička vlast (volja).

Saša Janković Krajem 2007. proteklo je pet meseci od stupanja na dužnost prvog nacionalnog ombudsmana, ili Zaštitnika građana, kako se Srbija opredelila da zove tu instituciju. Ombudsman svuda u svetu simbolizuje nezavisnost, pre svega u odnosu na izvršnu vlast u kojoj se po pravilu koncentriše politička vlast (volja). Ipak, jedno od najčešćih pitanja od izbora Zaštitnika do danas bilo je – ima li političke volje da institucija ombudsmana zaživi? Ako političku volju vidimo kao apstraktnu želju i svest političara o korisnosti nečega, onda je odgovor u velikoj meri pozitivan. Zanemarljiv izuzetak postoji samo kod onih koji kao po definiciji osporavaju sve, bilo iz autentičnog uverenja da niko drugi do članova određenog kruga ne može biti dovoljno nepristrastan, stručan i pravdoljubiv, ili iz drugih razloga.
Ako, međutim, političku volju testiramo dublje, pitajući se imaju li njeni nosioci svest o mnoštvu političkih prioriteta koji vremenom i novcem konkurišu jedan drugom, o konkretnim uslovima koje treba stvoriti i ceni koju treba platiti za osnivanje jedne institucije, o spremnosti da se menja sopstveni način rada i ne štite oni koji to nisu voljni da čine, tada se slika menja. Suočenu sa izazovima i posledicama realnosti, političku volju nagriza oportunizam. Cilj koji je osnivanjem institucije postavljen, a koji je u osnovi politički – osnaživanje i emancipacija građana podizanjem nivoa zaštite i poštovanja ljudskih prava i unapređivanje kvaliteta rada uprave – suočen sa potrebom realnog delovanja institucije, odjednom postaje maglovit i dostižan samo u teorijskoj predstavi, koja će se brzim praktičnim delovanjem raspršiti. Od ombudsmana se gotovo očekuje razumevanje za postupke ili propuste kojima se neposredno krši zakon, urušava vladavina prava, a instituciji Zaštitnika građana otežava da stekne poverenje građana. Ali da se vratimo na svemoćnu (da li?) političku volju.
Kada bi postojala idealna politička spremnost svih državnih i društvenih aktera da ombudsmanu omoguće najbolje uslove za nepristrastan i efikasan rad, tada bi ta institucija bila, u priličnoj meri nepotrebna. Svi bi, jednostavno, u najboljoj veri primenjivali sve zakone, izučavali savremena teorijska rešenja i sprovodili najbolje prakse, bez potrebe da li ih neko na to podseća. Da zaključim, jedino relevantno pitanje političke volje je – žele li i građani Srbije dodatne garancije za lakše, zakonitije i pravilnije ostvarivanje svojih prava i interesa? Odgovor na to pitanje već je dat u preko 130 država u kojima postoji ombudsman, pa konačno i u našoj. Sasvim drugo pitanje je postoje li u Srbiji uslovi za efikasnost institucije ombudsmana. Danas bi zaključak o tome bio preuranjen, ali prva iskustva ohrabruju.
Nekoliko reči o još jednom čestom pitanju, pre problemu – brzini uspostavljanja ovakve ili slične, sasvim nove nezavisne institucije. Prvi nacionalni ombudsman izabran je skoro dve godine nakon usvajanja posebnog zakona, iako je to moralo da se desi u roku od šest meseci nakon usvajanja Zakona. Stupio je na dužnost 24. jula 2007. Sve se to desilo u Srbiji, nekoliko vekova (!), decenija ili godina nakon uspostavljanja te institucije u svim evropskim zemljama (tačnije, svim članicama SE). Počeo je bez zaposlenih saradnika, pečata, adrese, sa budžetom bez predviđenih operativnih troškova koji bez toga nije mogao da koristi, jer (propis kaže) nema adresu! Do kraja 2007, Narodna skupština, odnosno Vlada, usvojili su, u potpunosti prema predlogu Zaštitnika, budžet za narednu godinu, sistematizaciju radnih mesta, obezbedili prostranije privremene radne prostorije i većinu osnovnih uslova za rad i našli dobro rešenje za trajni smeštaj institucije. Primljen je deo zaposlenih u stručnu službu (onoliko koliko raspoloživi prostor dozvoljava), i otpočelo je rešavanje pritužbi.
Da li je sve to moglo brže? Jeste! Zaštitnik građana je verovatno mogao da se odmah po izboru useli u bivšu Palatu Federacije, danas – Palatu Srbija i tako ekspresno dobije prvi od osnovnih uslova za rad. Samo, tada bi srpski ombudsman, za razliku od ogromne većine kolega u svetu, prostor delio sa izvršnom vlašću, između ostalog i ministarstvima odbrane i unutrašnjih poslova, kao i sa drugim organima čiji rad kontroliše. I građani bi tada dolazeći do njega morali da osete bar malo od strahopoštovanja koje je trebalo da uliva zgrada pravljena za vladu nekada moćne komunističke države. Da je Zaštitnik na osam miliona građana predložio stručnu službu sa petnaestak zaposlenih, umesto šezdeset troje, i parlament bi verovatno brže dao svoju, po zakonu neophodnu saglasnost, a prvi zaposleni bi bili primljeni mnogo brže. „Politička volja“ za odobravanje minijaturne stručne službe lakše bi se stekla, nekoliko ljudi bi se lako opremilo neophodnim sredstvima za rad i niko ne bi mogao liti krokodilske suze zbog umnožavanja birokratije. Ali bi građane, ne samo danas već i za deset godina, ombudsman, državni organ, primao sa rečima – žao mi je, vaša pritužba neće skoro stići da bude razmotrena, bolje je da se za pomoć obratite nekom drugom, možda medijima ili nevladinim organizacijama… i država ne bi preuzimala odgovornost, već je svaljivala na druge. Zaštitnik je mogao ćutke preći i preko prve Vladine projekcije budžeta za instituciju koju predstavlja. U prvi mah, Ministarstvo finansija predložilo je manje od polovine sume koju je ombudsman argumentovano tražio za rad institucije. Ipak, Vlada je uskladila svoj predlog sa zahtevom Zaštitnika, a Skupština izglasala budžet institucije u potpunosti.
Možda je do sada mogao biti ostvaren i poslednji u nizu neophodnihih koraka ka punom konstituisanju institucije – izbor zamenika Zaštitnika, za šta je Narodna skupština propustila Zakonom utvrđen rok. Ali, na kraju godine „političke volje“ imale su jače prioritete od izbora zamenika Zaštinika, čija mesta inače nisu bila predmet nikakvog koalicionog dogovora. Sačekaćemo da se i to uskoro obavi, uveren sam, u najboljem dugoročnom interesu.
U međuvremenu, sporije nego što bismo želeli, ali postojano, institucija ombudsmana hvata koren u arhitekturi srpske države i društva. Jednog vladara pamtimo po uzviku: „Država – to sam ja!“ Od tada su prošli vekovi, a mnogi činovnici još uvek nisu shvatili, ili ponekad zaboravljaju, istorijsku i personalnu razliku između sebe i Luja XIV! Zato posla za ombudsmana ima. Nijedna institucija ne može sama promeniti karakter odnosa između građana i vlasti. Prirodu institucije ombudsmana najbolje opisuje ombudsman Evropske unije Nikiforos Diamanduros, bivši dugogodišnji ombudsman Grčke rečima – „posao ombudsmana je da uveri, ne da prinudi“. Uz ostale kontrolne mehanizme sa drugačijim ovlašćenjima, to je dovoljno za stabilan razvoj demokratije u jednoj zemlji. Stručni, nepristrasni i pravični rade ne samo u službi ombudsmana i drugim nezavisnim, kontrolnim institucijama države, već ih ima svugde – u ministarstvima, javnim preduzećima, školama, bolnicama. Cilj institucije Zaštitnika građana u Srbiji je da takvima, koji shvataju da pravda za sve ne može biti zasnovana na nepravdi prema pojedincu, bude svakog dana sve jači oslonac, kao što su i oni njemu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari