Gordana Logar Kad je nedavno u Vašingtonu otkriveno da je kompanija ITT stranim kupcima oružja prodala svoj nadaleko čuveni proizvod „naočare za noćno posmatranje“ koje su se naročito dobro pokazale, tvrdi se, prilikom bombardovanja Srbije 1999, javno mnjenje je bilo prilično šokirano.

Gordana Logar Kad je nedavno u Vašingtonu otkriveno da je kompanija ITT stranim kupcima oružja prodala svoj nadaleko čuveni proizvod „naočare za noćno posmatranje“ koje su se naročito dobro pokazale, tvrdi se, prilikom bombardovanja Srbije 1999, javno mnjenje je bilo prilično šokirano. Ne samo zbog toga što je ITT prodao nešto što je inače zabranjeno za izvoz, već što je bilo prilično jasno da prodavci oružja to sigurno mogu prodati i zemljama koje su neprijateljski nastrojene prema Americi, ili su u najmanju ruku rivali.
Osim ogromne novčane kazne koju je kompanija platila, odmah se i postavilo pitanje da li će neko i ko iz ITT i krivično odgovarati. Ako je tu bilo nedoumice o tome ko je najodgovorniji, jednoglasni zaključak i vlasti koje su izricale kaznu i javnog mnjenja, bar što se novinskih komentara tiče, bio je da je “ u eri korupcije pohlepa kompanija i prvih ljudi u njima dostigla neverovatne razmere i da nije iračkog rata borba protiv nezajažljivosti pojedinaca bilo u biznisu ili u politici verovatno bi imala prioritet“.
Čak i ako je poređenje s borbom na iračkom frontu preterano, nesporno je da su korupcionaški skandali, pohlepa, sklonost ka velikim trošenjima, u dobroj meri pojedine kongresmene predsednikove Republikanske stranke, ili članove Senata i Predstavničkog doma u Kongresu SAD, koštale izbora.
Demokratska stranka jeste profitirala u novembarskim izborima zbog iračkog rata, ali i istaknuti republikanski prvaci uhvaćeni u korupcionaškim aferama nisu se ponovo kandidovali, ili su izbore izgubili. Ovakav rasplet imao je i svoju ciničnu notu: republikanci su upravo oni koji najviše govore o patriotizmu, o tradicionalnim vrednostima, oni se predstavljaju kao autentični porodični ljudi (kod nas bi rekli – pravi dobri domaćini) visokih moralnih normi što bi trebalo da bude suprotno olakom bogaćenju, potkupljivosti i svemu što karakteriše „kulturu korupcije“.
Neizvesno je koliko će neke tek usvoje nove zakonske norme u Kongresu s demokratskom većinom pokazati rezultate u borbi protiv pohlepe ljudi na javnim funkcijama, ali su razni etički komiteti dobili podsticaje (i hrabrosti) da se hvataju u koštac s pojavama koje, u krajnjoj liniji, štete baš strankama, posebno kada se nađu u predizbornoj kampanji.
Već danas, u ponedeljak, predsednik Svetske banke Pol Volfovic će izaći pred javnost pošto je Etički komitet ove institucije zaključio da je prekršio neke moralne norme. Povisio je čak za 60 odsto platu svojoj dugogodišnjoj prijateljici, finansijskom ekspertu i stručnjaku za Bliski istok, ali je i uticao na to da najlukrativnije projekte s dobrim profitom u Iraku dobiju kompanije na čijem su čelu bili ili Republikanskoj stranci najodaniji ljudi, ili njegovi dobri prijatelji, a najbolje i jedno i drugo.
Sada se otkriva i da je posle Pentagona, gde je bio zamenik ministra Ramsfelda i „intelektualni pokretač“ iračkog rata, došao s dvojicom svojih odanih saradnika koje je postavio na visoke funkcije s takođe visokim platama. Sve to uticalo je da zaposleni u Banci na skupovima glasno dobacuju „podnesite ostavku“, a ministri finansija članica Svetske banke diskretno upozoravaju američkog čuvara trezora da nemaju više poverenja u Pola Volfovica. Pri tome, opet kao cinična nota, ističe se da je baš Volfovic uvek rado govorio o „nedopustivom sukobu interesa kod političara“ i da je u svom programu borbe protiv siromaštva u svetu takođe otpočeo borbu protiv korupcije i nepotizma u tim siromašnim zemljama, uskraćujući im povoljne kredite pošto je veliki deo novca odlazio u privatne džepove.
Niko, inače, ne osporava da se to dešavalo i da su mnoga sredstva iz međunarodnih fondova zaista završavala „na dobrobit političara, a ne naroda“, ali se sve manje misli da je Pol Volfovic prava ličnost za taj posao. Nalazi se čak i da je u procenama kojoj državi dati zajam a kojoj uskratiti bio subjektivan i više radio u korist američke politike prema određenim zemljama, a manje prema čvrstim kriterijuma antikorupcionaške politike Svetske banke.
Sam Volfovic dosad je odbijao ideju da podnese ostavku, pa je ishod još neodređen, ali slučaj dobija razmere primera kako ne bi trebalo da bude sigurnog mesta u javnom životu za takvu vrstu ljudi jer štete nacionalnom interesu Amerike.
Putevi novca od posebnog su interesovanja javnosti, naročito kada je reč o najodgovornijim ličnostima u američkoj politici. Posebno je to vidljivo sada kad je već otpočela trka za predsedničku nominaciju i u Demokratskoj i u Republikanskoj stranci. Ako se, na primer, često zamera bivšem gradonačelniku Njujorka, a sadašnjem republikanskom kandidatu, Rudolfu Đulijaniju što se tri puta ženio i što navodno nije bio baš najverniji suprug na svetu, u poslednje vreme mnogo je ozbiljnija optužba da, kako tvrdi, nije znao da je njegov nekadašnji šef njujorške policije bio blizak s kompanijama koje su imale mafijaške veze.
Nije nimalo slučajno i da kandidati za predsedničku nominaciju na svojim veb-sajtovima oglašavaju ko su im glavni finansijeri kampanje, a ukoliko to ne čine, kao što se dešavalo s Hilari Rodam Klinton, nađu se pod pritiskom medija jer se smatra da javnost mora da zna odakle novac dolazi. Kasnije će, prateći politički put sadašnjeg kandidata ma na kojoj se funkciji nalazio, znati kad nekome u Kongresu nekim zakonskim propisom „vraća dug“ za uloženi novac u kampanju. Ovakav čin čak ne mora da bude „pod osudom“ ako su računi čisti, ako je nešto transparentno koliko to može da bude i ako je propis kojim se odužuje na dobrobit stanovnika u njegovom iračkom distriktu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari