Novoizabrani ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić dramatično je ustvrdio kako bi osamostaljenje Kosova vratilo Balkan na početak devedesetih. Ukratko – krv, rat, agresija. Neugodno predviđanje, samo što s realnošću nema veze. Niti je Srbija danas ona Srbija iz devedesetih, niti je Kosovo isto, niti je okruženje kao iz vremena kada je Balkanom žario i palio srpski nacionalizam.
Sve se izmijenilo, Srbija je poražena u mnogim ratovima koje je počela, a Kosovo je samo još jedna izgubljena bitka. Sada se iza kulisa slaže nova arhitektura ovih prostora, a Rusija nikako neće biti zapreka da Kosovo ostvari san o neovisnosti. Ruski veto Srbi željno očekuju, ali je pitanje kakva će se sve trgovina na kraju dogoditi, a Srbi će se morati pomiriti s činjenicom da Kosovo više ne stanuje u Srbiji.
To je realnost politike, tako je u povijesti, uostalom, uvijek bilo s poraženima, a Srbiji preostaju dani otrežnjenja i okretanje budućnosti. A ona je prije svega u suradnji s Europom. Europska unija postaje unutar Ujedinjenih naroda zapravo jedina stvarna sila, s mašinerijom od pedesetak glasova, i to respektiraju i Amerikanci i Rusi i Kinezi. A Europa silno želi izbjeći podjele oko Srbije i priznanja Kosova nakon što su se Amerikanci već izjasnili da će priznati Kosovo bez obzira na eventualni ruski veto.
Za Europu bi to bilo vrlo nezgodna situacija, jer tko zna kako bi se njezine članice tada ponašale. Tko bi priznao, a tko možda i ne bi priznao Kosovo! Zato se i sada ulažu svi mogući napori da se nađe dogovor s Rusijom, a Jeremićeva predviđanja o destabilizaciji regije jedini su nerealni scenarij.
Da će „Rusi u rat za Srbiju“, smiješna je teza iz glava srbijanskih nacionalista i politička iluzija. Pa Rusi su sami, kada se raspadao SSSR, pozivali na „oslobađanje od balasta“, što bi se sada moglo u slučaju Srbije pročitati kao Kosovo.
Rusija sigurno neće zbog Srbije ući u konflikt sa svima, ali Moskva i Putin nisu više ni za koga, pa ni za Europljane i Amerikance, lak „plijen“. Bliže se izbori, Putin će biti sve nepopustljiviji i tražit će za svaki ustupak velike protuusluge. Rusija se silno želi vratiti u status velesila i zato je svako pregovaranje s njom – pa i ovaj sadašnji poker oko Kosova – posebno dramatično i teško.
Svašta je u igri. Pitanje Ukrajine, koju bi NATO rado vidio u vojnom savezu, Gruzija, Estonija, raketni štit, ruska tehnologija u arapskom svijetu, trolist Rusija, Amerika, Iran… Sve je to i u pozadini dogovora oko Kosova. Kada je američka državna tajnica Condoleezza Rice boravila u Moskvi, navodno je Rusiji ponuđeno da se njeni vojnici vrate na Kosovo, a da Rusija da posebnog izaslanika UN-a koji će nadzirati ljudska prava na Kosovu, koje dvije godine neće ući u UN.
Rusija će dobiti poseban status, do njene će se važnosti držati, a to će Moskvi dati krila i za ostvarivanje drugih ciljeva koje sada ima. U trenutku kada se odnosi Rusije i Zapada sve više hlade, a to ima strategijskih implikacija, Rusija se mijenja i postaje sve samopouzdanija. Rusi, da bi se vratili među velesile, smatraju da moraju imati i protivnike. Nitko ne govori o novom hladnom ratu, ali o zahlađenju – da! A s protivnicima se i trguje i pregovara. Zato i usuglašavanja oko Kosova traju tako dugo i nitko ne želi povući potez bez dogovora s „drugom stranom“. Srbi su u svemu tome najmanje važni. Ako su mislili da će Rusi na kraju potrošiti najjače karte za njih, strašno su se prevarili. Rusi, ako ulože veto, učinit će to da pokažu zube Europi i Americi, a ako ga ne ulože, bit će to rezultat poltičke trgovine.
U ovom neobičnom pokeru svi sada imaju dobre karte i pitanje je samo živaca tko će prvi zaigrati.