Borka Pavićević Beše to jalova nada da će zdanje Skupštine ostati po strani u celokupnom „događanju“, za i tokom koncerta za doček „naše“ Nove godine u organizaciji i u čast DSS-a, Nove Srbije i Stranke srpskog jedinstva. No, Dom Skupštine je svetleo, kupole su bile osvetljene krucijalnom bojom kontinuirane tranzicije svih vrednosti, rozeljubičastom.

Borka Pavićević Beše to jalova nada da će zdanje Skupštine ostati po strani u celokupnom „događanju“, za i tokom koncerta za doček „naše“ Nove godine u organizaciji i u čast DSS-a, Nove Srbije i Stranke srpskog jedinstva. No, Dom Skupštine je svetleo, kupole su bile osvetljene krucijalnom bojom kontinuirane tranzicije svih vrednosti, rozeljubičastom. Kao stolovi većine kafića na otvorenom i zatvorenom. Sada kada je Skupština postala Dom „izneseno je jelo sa daće“. „Silni grome moj“.
Iz totala, velika bina ušla je u nutrinu Doma, a osvetljene kupole institucionalizovale su binu i čitav događaj. Tako je Skupština postala nekom vrstom kabarea, a Svetlana Ražnatović „žena u crnom“, od koje se možda očekivalo da bude u funkciji, no reklo bi se da je ona ta koja je čitav događaj prevela u svoju korist. Suze su stvarno padale „odozdo na gore“.
Šta je sve bilo u ovih petnaest godina da bi tako šta bilo moguće, da bi se na Trgu ispred Skupštine odjednom pojavio i „Trg“, odnosno on je činom propagandnog koncerta postao „Trgom“. Slutim da će ime Pionirskog parka uskoro biti promenjeno u Park srpskog jedinstva. I da će po njemu šetati tigrovi, sve do Skupštine grada, sa jedne strane ulice do Muzeja istorije, ili Ministarstva kulture, sa druge bez zastoja preko Trga Nikole Pašića.
Bio je to politički teatar kakav se retko viđa, finale „Target kulture“, ili demonstracija učenja kako se ono što otpor kumulira u simboličku radnju, metabolički preradi i delegira u gledalište sa novim značenjem i u novom kontekstu. „Hajde svi, ruke gore, svi, svi, svi“.
Ovoga puta „Srpska Madona“, ili bolje rečeno „Evita“ je u crnom fraku, sa otvorom bele košulje na pupku, „pars pro toto“ Skupštine, a Šefica Koordinacionog centra za Kosovo sa krznom oko vrata i rukava. „Rad vremena na shvatanju stvari“ vodi Ražnatovićevu sve bržem „apdejtovanju“. Do čestitanja Nove godine Ujedinitelju i narodu, sa mesta i u času namenjenom istorijskom paćenju.
No, nije reč o Svetlani Ražnatović i njenom uspehu, nije reč ni o kulturnoj politici i o svemu onome što se nije činilo, e da bi „obraćanje“ bilo moguće upravo sa stepenica koje su istorijski toponim, već je reč o političkoj instalaciji, o zaista najdubljem arbitriranju u kulturi, o uvođenju ideološke arbitraže, o inauguriranju „duhovnosti“, onako kakve je vide „elite“ koalicije DSS, Nove Srbije i njen predsednik i Premijer države. „Duhovnost“ i „sabornost“.
Na proglašenju Ustava Lepa Brena, a pred izbore Svetlana Ražnatović. I nisu dame u pitanju. Već da je bilo potrebno potreti značenje petooktobarskog izraza suverenog naroda, prvo, političkim mitingom povodom odavanja pošte Slobodanu Miloševiću u pokušaju njegove identifikacije sa Josipom Brozom sa završnicom u Muzeju „25. maj“, težak i neuspešan posao sa gomilom neverovatnih kostima, prikaza i prizora.
No, to je politika, a kako se već duže vremena govori, što ne može politika – mogu sport i kultura. Te evo kulturnog kontramitinga da „osvešta“ Dom Skupštine, da nam se „obrati“ na istorijskim stepenicama. Ta i takva Skupština ne gori, nema dima, nema vatre, nema ničega crvenog, već u kupolama Doma gore ljubičasta svetla.
Ali, „ne lezi vraže“, kao „umetnička sloboda“ javlja se i poruka. U pesmi Bore Đorđevića „o bilo kojem Čedi“, jer su takvi plodovi „umetničkih sloboda“ uvek univerzalni. Naročito kada se radilo i o pesmi „Avetinja sa Cetinja“ posvećenoj „bilo kome Milu“, pa je i tako Skupština unapređena u Dom, to jest, najbolje je biti sam svoj na svome. Od „štalskih momaka“ do naših „svih, svih, svih“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari