Polupismeni "ćiriličari" 1

Ćirilicu zaista volim.

Od malih nogu pisao sam isključivo ćirilicom (naučivši je kroz Politikin zabavnik), kao izdavač objavio sam ćiriličnu Kaligrafiju (lepo pisanje) Zaharija Orfelina, dvadesetak godina vodio sam Fond stare i retke knjige u Narodnoj biblioteci Srbije, za potrebe SANU, pre mnogo godina, napravio sam album svih ćiriličkih tipografskih slova u knjigama štampanim od 1519. do 1867. godine (u kojoj je bio zvanično usvojen Vukov pravopis), da dalje ne nabrajam, samo želim da kažem da sam bar donekle bio upućen u istoriju ćirilice i da još nikada nisam video da je neko ovako sramoti kako to glasi u nadnaslovu ovog teksta u kome se, na saobraćajnoj oznaci, može pročitati kuda vodi put za pomenuti muzej – tabla je snimljena i može se videti na Fejsbuku.

Pisati ćirilicom na engleskom jeziku potpuno je besmisleno, ništa manje nego magarca učiti da govori srpski. Natpis „Олд вилаге мусеум“ Srbi, u velikoj većini, ne mogu da razumeju, a govornici engleskog jezika još manje jer ne znaju ćirilicu. Drugo, umesto kako je to u srpskom prevođenju uobičajeno, natpis je transliterovan a ne transkribovan. Potrebno je mnogo nekulture, neznanja i nemanja normalne pameti da bi se napravila ovakva glupost. Eto čemu vodi nekritičko slavljenje ćirilice i želja da se latinica, kao drugo srpsko pismo, izbaci iz upotrebe i protera (ili bar višim oporezivanjem kazni).

Kada se u medijima govori o srpskoj ćirilici, zapravo se misli na Vukovu reformisanu ćirilicu. (Istine radi, ćirilicu je daleko više reformisao sveštenik Sava Mrkalj, ali to je van okvira ove priče.) I uporno se prenebregava činjenica da je Vuk u istom trenutku reformisao „za Srbe zapadnog zakona“, tj. Srbe katolike, i latinicu, što je učinio dve godine pre LJudevita Gaja po kome Hrvati i danas latinicu nazivaju gajicom. Tom Vukovom reformisanom latinicom pišu danas i Srbi i Hrvati i svi ostali koji se njome služe. U Brozovo vreme bilo je neuputno reći da je hrvatsko pismo reformisao jedan Srbin, ali začuđuje zašto se o tome i danas ćuti, posebno u SANU. U veoma brojnim naučnim studijama, u više knjiga, novosadski profesor univerziteta Petar Milosavljević je, čak i fotokopijama Vukove Pismenice, sve ovo dokazao, dakle dokazao je da je i latinica poreklom, bar po njenom tvorcu, takođe i srpsko pismo, ali se njegovi radovi uporno prećutkuju. Zadrti nacionalisti ne vole da im se protivureči, a kao najbolji primer treba pomenuti veb-sajt Udruženje za odbranu ćirilice „Dobrica Erić“ koje je nekada predvodio izvesni Dragoljub Zbiljić, koji se iz sve snage zalagao za proterivanje latinice iz Srbije.

Iz istorijskih, a još više iz savremenih razloga, Srbi bi latinicu morali da zadrže. Jer odricanjem od latinice mi se odričemo i stare srpske književnosti Dubrovnika i Zadra, više nego brojne stare dijaspore Trsta, Beča i Budima, odričemo se svih starih dokumenata koje su Srbi, iz trgovačkih, ekonomskih, pravnih i drugih razloga, pisali latinicom. Celu tu predragocenu kulturnu baštinu današnji političari i nacionalisti žele da bace u đubre.

Savremeni razlozi još su značajniji. Bar osamdeset posto srpske dijaspore piše isključivo latinicom – ćirilicu su i zaboravili pa zato valjda treba da zaboravimo i na naše ljude u rasejanju – a njom piše i pola Beograda, kao i dobar deo građana Srbije. Većina današnjih srpskih knjiga izdata je na latinici (da pomenem, recimo, Lagunu kao najtiražnijeg srpskog izdavača). Ovaj list, Danas, takođe izlazi na latinici, a to nikome ne smeta. Sasvim tome suprotno, i Danas i mnoge knjige štampane u Srbiji nalaze svoje interesente i van granica Srbije, a proglašavanje ćirilice jedinim srpskim pismom već je učinilo nepopravljivu štetu zato što se u svetskom bibliotekarstvu sve knjige štampane latinicom smatraju hrvatskim i tako i katalogizuju. Ako su zalaganja za ulazak Srbije u EU istinita, stanovnici Srbije bi morali podjednako dobro da znaju i ćirilicu i latinicu jer bi bez znanja latinice u njoj bili potpuno hendikepirani.

Po novinama, po raznim ministarstvima, na televizijama neprestano se priča da ćirilicu treba zaštititi. Od koga? Nikada i nigde nisam čuo ili pročitao da je neko napada, da je guši, da je zatire, ali sam zato pročitao niz nejezičkih argumenata o povezanosti Srba s Rusijom i pravoslavljem, sa našom kulturom i tradicijom, sa samim srpskim bićem. Tvrdoglavo podstaknuti iz SPC, takvi „ćiriličari“ po pravilu su nepismeni ili polupismeni i to im je način da dokažu svoj ogromni patriotizam i privrženost vladajućoj nomenklaturi.

Relativno skoro, hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, a posle nje i naš istaknuti lingvista Ranko Bugarski, objavili su knjige u kojima se govori da su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik jedan te isti policentrični jezik koji su podmuklo i veštački razdvojili političari i nacionalisti u sve četiri zemlje. Najočigledniji dokaz tome je da se narodi iz svih tih bivših jugoslovenskih republika odlično razumeju i da im nisu potrebni nikakvi prevodioci (koji uprkos tome postoje u ogromnom broju).

Valja istaći još jednu očiglednu činjenicu. Kao što na celom svetu uvek pobeđuju jači – mercedes je sigurno pobedio ladu – tako je i u azbukama, abecedama i drugim mnogobrojnim pismima. Latinicu su, a naročito posle nastanka i upotrebe kompjutera – počeli kao svoje drugo pismo da koriste i brojni praktični narodi Dalekog istoka, tako da je optužba da su Srbi jedini narod na svetu koji ima dva pisma netačna.

Zašto o svemu ovome pišem? Pa zato što mi je bukvalno muka od bratske ljubavi iz režimskih medija koja se kao šumski požar širi prema Rusiji, zato što se zemlje zapadne Evrope i Amerika sve upornije predstavljaju kao naši najveći neprijatelji i dušmani uprkos tome što nas novčano i u svakom drugom pogledu izdašno pomažu. Istovremeno, „branioci“ ćirilice otvaraju sve više fabrika i radnji, osnivaju firme koje su, takoreći bez izuzetka, latiničkih naslova, reklame na televizijama sadrže više engleskih nego srpskih reči, u celoj Knez Mihailovoj ulici ne može da se vidi nijedan ćirilički natpis, sve se manje odlazi u kupovinu i sve više u „šoping“. A u taj „šoping“ uglavnom odlazi svet koji ima puno para, koji je na razne načine čvrsto povezan s vladajućim režimom, svet koji isključivo kupuje sve proizvode Zapada i nijedan Rusije. I to je svet pokondirenih tikava koji ćirilicu najviše zapostavlja.

Autor je književnik i kartograf

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari