Ne samo što nema razlika između domoljublja i nacionalizma, nego su velik broj domoljuba naprosto nacionalisti – tako glasi nedavno objavljena radikalna teorija patriotizma, čiji su autori dvojica njemačkih znanstvenika: sociolog Wilhelm Heitmeyer sa sveučilišta Bielefeld i psiholog Christopher Cohrs sa sveučilišta Jena.
Njemački dvojac nije usamljen: američki psiholog Seymour Feshbach, na osnovi istraživanja na studentima, tvrdi da već i slušanje domoljubnih pjesama kod mladih potiče šovinističke osjećaje superiornosti nad drugim narodima.
Ove teorije potpuno mijenjaju dosadašnji stereotip da je domoljublje nešto što u socijalizaciji valja poticati i njegovati, pazeći pritom da ti nježni osjećaji prema domovini ne prerastu u šovinizam i nacionalizam. Spomenuti autori, pak, tvrde da građani koji se snažno identificiraju sa svojom zemljom istodobno postaju robovi netolerantnog i isključivog razmišljanja, čime smo korak do stare definicije domoljublja kao „posljednjeg utočišta hulja“. Nisu li nas pokrali oni koji su nas voljeli?
Kad bi se „klinička slika“ jednog naroda tražila samo iz onog što je taj narod napisao o sebi, istraživač bi se našao u nedoumici. U udžbenicima povijesti svaki je narod činio isključivo herojska djela i obilato zadužio svijet svojim dostignućima: istraživaču bi bilo posve nejasno kako ta složna i napredna civilizacija još uvijek nije otvorila fast-foodove na Mjesecu ili kladionice na Jupiteru.
Svi uče tzv. nacionalni ponos, a nitko ne uči tzv. nacionalni stid. Vjerojatno je lakše nacionalnu psihu bildati penkalom, kravatom i Teslom, nego Jasenovcom, Ahmićima i Lipovom Glavicom, ali „laganje za domovinu“ nije nužno patriotski čin.