U Srbiju, koja je inače opterećena mnogim podelama, stigla je još jedna nova: za Južni tok ili protiv njega. To je još jedan povod za rasplamsavanje rasprave o strateškom opredeljivanju Srbije u odnosu na Istok i Zapad. Kao i obično, u toj raspravi se ponajviše koriste politički argumenti, koji imaju malo veze se suštinom spora između EU i Rusije, u čijem središtu se našla Srbija. U nastavku ovog članka ćemo pokušati da iznesemo neke osnovne činjenice koje su dovele do tog spora kako bi se bolje mogla razumeti njegova priroda, kao i moguće posledice.


Izgradnja gasovoda Južni tok kroz Srbiju je regulisana Sporazumom o saradnji u oblasti naftne i gasne privrede između Republike Srbije i Ruske Federacije iz 2008. godine. U vreme potpisivanja ovog sporazuma Srbija je već bila članica Energetske zajednice (EZ), koja je osnovana 2005. godine između EU i država Jugoistočne Evrope.

Nedugo posle potpisivanja sporazuma između Srbije i Rusije, u stručnoj javnosti su se pojavile prve sumnje da li je i u kojoj meri ovaj sporazum usklađen sa obavezama koje Srbija ima kao članica EZ. Prva, zvanična, reakcija na Sporazum o saradnji stigla je u martu 2010. godine u vidu dopisa Sekretarijata EZ Ministarstvu za rudarstvo i energetiku Srbije. U tom dopisu je izražena zabrinutost zbog neusklađenosti Sporazuma o saradnji sa obavezama iz Drugog energetskog paketa, koji je u to vreme bio sastavni deo Ugovora o osnivanju EZ. Po mišljenju Sekretarijata, odredba Sporazuma o saradnji, koja predviđa da pravo na korišćenje svih kapaciteta gasovoda i podzemnog skladišta gasa „Banatski dvor“ pripada ruskim učesnicima, nije u skladu s pravilom o slobodnom, nediskriminatorskom, pristupu trećih lica gasnoj infrastrukturi, koje predstavlja ugaoni kamen Drugog energetskog paketa. Efekti dve odredbe u sukobu su dijametralno suprotni. Odredba iz sporazuma sa Rusijom praktično cementira monopol Gasproma u Srbiji, dok pravilo o slobodnom pristupu trećih lica ima za cilj otvaranje gasovoda za druge proizvođače gasa i samim tim povećanje konkurencije. Druga primedba se odnosila na način određivanja cena usluga. Prema Sporazumu o saradnji, određivanje cena usluga transportovanja, skladištenja i protoka gasa spada u isključivu nadležnost zajedničke kompanije koja je vlasnik gasovoda, a u kojoj Gasprom ima većinski udeo od 51 odsto. S druge strane, pravilima Drugog energetskog paketa je predviđena nadležnost nacionalnog regulatornog tela za određivanje ili bar odobravanje cena usluga.

Problem je kulminirao početkom decembra 2013, par nedelja pošto su zavarene prve cevi gasovoda Bugarskoj i Srbiji. Tada je saopšten zvaničan stav Evropske komisije (EK) da su bilateralni sporazumi koje su šest država članica EU i Srbija zaključile sa Rusijom o izgradnji gasovoda Južni tok u suprotnosti sa pravom EU, odnosno sa pravom EZ. Epilog je poznat, na zahtev EK Bugarska je početkom juna ove godine suspendovala radove na izgradnji gasovoda.

Na ovom mestu ćemo navesti tri najvažnije primedbe EK u vezi s gasovodom Južni tok. Prve dve su u osnovi iste kao i one koje je ranije izneo Sekretarijat EZ i odnose se nepoštovanje pravila o slobodnom pristupu trećih lica gasnoj infrastrukturi i na način određivanja naknada. Treća primedba se odnosi na obavezu vlasničkog razdvajanja, koja predviđa da isto lice ne može biti vlasnik gasovoda i proizvođač, odnosno vlasnik gasa koji se transportuje. Ova obaveza je uvedena Trećim energetskim paketom EU, koji je EZ preuzela 2011. godine. Njen osnovni cilj je da omogući punu realizaciju pravila o slobodnom pristupu trećih lica gasnoj infrastrukturi. Naime, iskustva u primeni Drugog energetskog paketa su pokazala da su proizvođači i snabdevači gasa pronalazili načina da faktički onemoguće ili ograniče pristup trećim licima svojim gasnim mrežama. Međutim, iako se radi o ozbiljnim i sasvim osnovanim primedbama, one nisu takve prirode da ne bi mogle biti prevaziđene sistemom izuzeća od navedenih pravila koje sam Treći energetski paket predviđa za izgradnju novih međunarodnih gasovoda. Dakle šta je onda tako razljutilo Evropsku komisiju kada je posegnula za radikalnim merama kao što je nalog za suspenziju izgradnje gasovoda?

Suština problema leži u samoj prirodi jedinstvenog tržišta EU. U ovom slučaju problem je nastao kada se bilateralnim međunarodnim sporazumom između pojedinih država članica EU i Rusije na jednom delu jedinstvenog tržišta pokušao uspostaviti poseban pravni režim koji odstupa od opštih pravila EU. I to je ono što EK ni u kom slučaju ne može da dozvoli. U suštini ovaj problem je prevashodno unutrašnje prirode i tiče se odnosa Unije i njenih država članica. Naravno, on ima i međunarodnu dimenziju, jer je u spor umešana i treća država: Rusija. Ono što Komisija očekuje od Rusije jeste da ona poštuje pravni sistem EU i da Gasprom i njegovi partneri uđu u redovan postupak dobijanja dozvola i predviđenih izuzeća u skladu sa propisima EU, a ne da ih zaobilaze pozivajući se na bilateralne sporazume koje je Rusija zaključila sa pojedinim državama članicama EU.

Sve ono što je rečeno za bilateralne sporazume država članica EU odnosi se i na sporazum između Srbije i Rusije, s obzirom da EZ deli iste propise sa EU. Dakle, u tom pogledu Srbija ima iste obaveze kao i bilo koja država članica EU. Zaključujući Sporazum o saradnji s Rusijom, Srbija je zapravo prejudicirala režim funkcionisanja gasovoda, ne vodeći računa o propisima Energetske zajednice. Tako se našla usred međunarodnog spora između EU i Rusije, pritisnuta međusobno suprotstavljenim obavezama iz Ugovora o osnivanju EZ i Sporazuma o saradnji sa Rusijom. Kod takvog stanja stvari, ispunjavanje obaveza iz jednog sporazuma praktično vodi ka povredi drugog međunarodnog sporazuma.

Izlaz iz ove teške i neodržive međunarodno-pravne situacije nije nimalo lak ni jednostavan. Kako sada stvari stoje, najverovatnija su dva scenarija raspleta ovog spora.

Prvi, da EU i Rusija postignu neku vrstu kompromisa koji bi omogućio nastavak realizacije projekta. U januaru ove godine su započeti razgovori između EK i ruskog ministarstva energetike u vezi s prevazilaženjem nastale situacije. Međutim, pregovori su trenutno u prekidu zbog eskalacije krize u Ukrajini. Srbija je, naravno, zainteresovana za ishod pregovora između EU i Rusije. Ali Srbija ne bi smela da ostane samo u ulozi pasivnog posmatrača. Ona bi u tom pogledu trebalo da iskoristi sve institucionalne mogućnosti koje joj pruža članstvo u EZ, uključujući angažovanje Sekretarijata u nastavku pregovora. Srbija ima poseban interes da dođe do modifikacije Sporazuma o saradnji i njegovog usklađivanja sa Trećim energetskim paketom. To bi omogućilo da se gasovodom Južni tok u Srbiju doprema gas i drugih proizvođača, što bi povećalo konkurenciju i uticalo na nižu cenu gasa.

Drugi scenario je da pregovori između EU i Rusije propadnu, što bi imalo za posledicu da se gasovod ne može graditi na teritoriji EU. Imajući u vidu geografski položaj Srbije, da se ona nalazi između dve države EU kroz koje gasovod treba da prođe, to bi značilo da predmet sporazuma između Srbije i Rusije postaje nemoguć. To je razlog za prestanak sporazuma, čime se ugovorne strane oslobađaju daljih obaveza. Međutim, u takvoj situaciji Srbija bi bila suočena sa troškovima koje je do sada imala u realizaciji projekta, ali to ne bi bila jedina posledica. Da podsetimo, Sporazumom o saradnji takođe je predviđena prodaja državnog udela u NIS-u ruskom Gaspromu za najblaže rečeno spornu cenu od 400 miliona evra. Mada to nije izričito pomenuto u sporazumu, državni paket u NIS-u je prodat Gaspromu kao svojevrsna „ulaznica“ za učešće Srbije u projektu Južni tok. Kako sada stvari stoje, postoji veliki rizik da Srbija ostane i bez Južnog toka i većinskog udela u NIS-u.

Osim ova dva scenarija moguć je i treći, iako najmanje verovatan, a to je da Srbija jednostrano otkaže Sporazum o saradnji s Rusijom. Posledica takvog akta bi bila međunarodno-pravna odgovornost Srbije, ali i građansko-pravna odgovornost srpskih kompanija, učesnika u projektu, prema ruskim partnerima.

Na kraju, ovaj spor može imati ozbiljne posledice na proces pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. Na ovom primeru će se ceniti spremnost i sposobnost srpskih vlasti da dosledno primene obaveze iz Ugovora o osnivanju Energetske zajednice. S tim u vezi, iz EK je već jasno najavljeno da će ovo pitanje biti pažljivo razmotreno u okviru poglavlja 30 Energetika. Ohrabrujuće, zar ne?

Autor je član Istraživačkog foruma Evropskog pokreta u Srbiji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari