Aleksej Kišjuhas Još mladi Džon Stjuart Mil uzbuđivao se jer je smatrao kako će, pošto postoji ograničen broj muzičkih nota i ograničen broj trajanja kompozicije, na svetu uskoro ponestati melodija. Srećom, ovo se nije dogodilo. Nakon Mila došli su Čajkovski, Rahmanjinov, Stravinski, ali i džez, sving, bluz, rokenrol, rege i pank.

Aleksej Kišjuhas Još mladi Džon Stjuart Mil uzbuđivao se jer je smatrao kako će, pošto postoji ograničen broj muzičkih nota i ograničen broj trajanja kompozicije, na svetu uskoro ponestati melodija. Srećom, ovo se nije dogodilo. Nakon Mila došli su Čajkovski, Rahmanjinov, Stravinski, ali i džez, sving, bluz, rokenrol, rege i pank. Stvar je u fenomenu koji se naziva „kompozicionalnost“, odnosno činjenici da celina nije tek prosti zbir delova. „Ana voli Milovana“ nije isto što i „Milovan voli Anu“. Kao ni „pas ujeo ministra“ spram „ministar ujeo psa“, kao što svaki novinar brzo nauči. Upravo nam kompozicionalnost mentalnih slika omogućuje da razumemo vesti. Iako postoji ograničen broj reči, moguće je stvarati neograničeno mnogo kombinacija. Broj mogućih rečenica, melodija ili igri šaha – veći je od broja čestica u vidljivom kosmosu. Kako ističe Stiven Pinker, zahvaljujući matematici kombinatorike – nikada nam neće ponestati vesti.
To da nam nikada neće ponestati vesti videlo se posebno bistro u dinamikama stvaranja skupštinske većine. Maratonske po trajanju i vampirske po dobu, skupštinske sednice svedočile su o tome kako je svaka kombinacija moguća. Poput Pepeljuge, DSS je u minut do ponoći napustila radikalskog princa i vratila se među dosadnu i napornu egzistenciju umanjenog srbovanja i brbljanja o evroatlanštini koje ne vodi nikud.
Često se može čuti kako je politički značaj kratkotrajnog postavljenja Tomislava Nikolića za predsednika Skupštine u tome da je svima postalo jasno kako DSS ume i može otvoreno podržati SRS. I to je tačno. Ko je u ovu (za sada) kratkotrajnu skupštinsku većinskost sumnjao bio je naivan poput Džona Stjuarta Mila kada je govorio o ograničenom broju muzičkih kompozicija. Iako političke kompozicije nisu bezgranične, njihov broj značajno nadilazi popularne nade i strahove. Moguće je da DS ispada beskičmeno poslušna upravo zbog loše sposobnosti predviđanja i neposedovanja rezervne varijante na svaku od brojnih mogućnosti.
O tome svedoči i recentna politička istorija. Pre nešto više od polovine decenije Vojislav Koštunica bio je marginalan politički lik, a nisu postojali G17, LDP ili ovako popularna Demokratska stranka. Vodeći akteri bile su pojave poput JUL ili SPO. Nije sasvim tačno da političke elite ostaju iste: nestali su brojni Zelenovići, Božovići, Zebići, a danas operišemo sa Albijanićima, Aligrudićima i Šutanovcima. Tri četvrtine lidera DOS-a, vodeće političke snage pre samo nekoliko godina, danas ne postoje kao uticajni politički akteri. O ekspresno ugasloj zvezdi Bogoljuba Karića politički astronomi vode debatu da li je uopšte reč o nebeskom telu ili tek iluziji poput Plutona. Šest-sedam godina može biti puno za naše živote, te naše evoluirane i lične osećaje za vreme – ali za istoriju i društvene procese ovo je tek treptaj.
Čuveno je kako neslavno prolaze laičke zamisli o budućim kombinatorikama i budućnosti uopšte, poput onih „ne može DSS sa SRS“ ili „posle onoga, DS i DSS više ne mogu zajedno“. Komitet britanskog parlamenta je Edisonovu sijalicu nazvao nebitnim izumom, lord Kelvin je letenje u mašinama težim od vazduha nazvao nemogućim, američkom predsedniku 1876. godine nije bilo jasno ko bi uopšte želeo koristiti telefon, a jedan od filmadžijske braće Vorner upitao se „ko bi dovraga želeo čuti kako glumci govore?“. „Vratićete se kućama do jeseni“, rekao je car Vilhelm nemačkim trupama u avgustu 1914, a časopis Variety je 1955. o popularnosti rokenrola rekao „ima da prođe do juna“. Po patentnim zavodima i vladinim kancelarijama slično prođoše i automobili, avioni, železnica, radio aparati, televizija, atomska energija, računari i put u kosmos. Danas je sve ovo svakodnevica. Danas su Nemačka i Francuska najsnažniji partneri, a najljući katolici i najvatreniji protestanti sede zajedno u vladi Severne Irske. Poslednje reči koje će se čuti u trenutku kada sopstveni svet dignemo u vazduh biće reči nekog eksperta o tome kako je to nemoguće učiniti, odlično reče glumac Piter Justinov. Jedino čemu nas laička futurologija uči, to je da nas ne uči ničemu. Drugim rečima, gotovo sve je moguće.
Ovo je činjenica koja mora (o)bojiti domaću političku analitiku, kao i političke stranke koje nastoje koalicionirati. Verbalna šokiranja Nikolićem kao kratkotrajno drugim čovekom u državi ili potonjim vladotvornim DS-DSS poljupcima i zagrljajima nakon skupštinskog boks-meča – jednostavno nisu dovoljna. Potrebno je graditi sistem koji će aktivno onesposobiti sve one moguće raznobojne kombinacije i raznozvučne kompozicije koje bi potpirivale nacionalizam, preispitivale modernost i negirale integraciju u EU. Posebno kada je, kako je rekao Džejms Lajon, jedina razlika između SRS i DSS u tome da prvi u „Velikoj Srbiji“ vide Bosnu i Hrvatsku, a drugi su od Hrvatske odustali. Jer, „hrišćanska milicija“, masovna zatvaranja novinara, Legija kao ministar bez portfelja, etnički odvojeni toaleti i sedišta u autobusu – sve to je moguće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari