Gordana Logar Ne, nije reč o Delta-sitiju kao dokazu ulaska Srbije u svet i to na velika vrata s velikim redovima za šećer, jer ovaj narod voli i da se osladi, a u modernom supermarketu je to jeftinije i u ograničenim količinama misli se, pa se svet boji da ne nestane. A to da može da nestane ili da neko veruje da može da nestane već je dovoljno kao dokaz da to baš i nije veliki svet.

Gordana Logar Ne, nije reč o Delta-sitiju kao dokazu ulaska Srbije u svet i to na velika vrata s velikim redovima za šećer, jer ovaj narod voli i da se osladi, a u modernom supermarketu je to jeftinije i u ograničenim količinama misli se, pa se svet boji da ne nestane. A to da može da nestane ili da neko veruje da može da nestane već je dovoljno kao dokaz da to baš i nije veliki svet.
Ne, nije reč ni o parafu za EU, ma koliko bilo pretenciozno da se toga neko može setiti – o tome se pisalo na ovom mestu prošle nedelje, nekako unapred. Sad se samo može dodati da su se uglednici Demokratske stranke, kao što je potpredsednik Đelić, pomešali malo sa narodom u subotu i objašnjavali šta to dobro može da stigne iz Brisela, a naročito kad je reč o parama, fondovima za koje okupljeni nisu baš bili sigurni da će išta sami, kao građani i narod, profitirati. Valjda zasnovano na iskustvima sadašnjim gde ima para u budžetu, ima u nacionalnim fondovima, ima ne zna se koliko od raznih poreza, ali ima bede, ima žutice mada – to bi trebalo zapamtiti!- nije epidemija. Samo nedostatak „mokrih čvorova“ u školama, na javnim mestima i prodaja (jeftinije, svakako) hrane na ulici, na brzinu napravljenem gde baš prava higijena i nije moguća, ali ljudi rade sa dozvolom, bar se još nije dokazalo da je neko bez dozvole pravio roštilj na otvorenom. To je postala neka vrsta novog srpskog piknika.
Svet je međutim bio na drugoj strani, na ulicama kao u Pragu. Obeležavao se i kod nas međunarodni dan antifašizma, sa malobrojnim građanima. Ne može baš masovno, jer ovde se već od početka devedesetih više mrzi nego voli, manje tolerišu drugi nego što ih se želi izolovati, gaji se kartonsko naselje na putu ka Delta-sitiju. Ipak, sudeći po informacijama iz sveta, a u domaćim vestima su se pominjali kao protivnici antifašista na prvom mestu – anarhisti. Ponekad nije bilo jasno na šta se misli, ali kad se malo bolje pogledalo, znalo se.
Srbija kao deo sveta nije izostala ni u veoma ozbiljnoj i nesrećnoj pojavi – seksualnom zlostavljanju dečaka u crkvama i parohijskim domovima. Ne, nije samo Pahomije i nije samo Haralampije, već su tu i mnogobrojni katolički sveštenici, od Amerike, do Vatikana i naročito u Hrvatskoj i Bosni. Kao za utehu. Koga, od poštenog sveta domaćeg, da se o porodicama i iskorišćenoj deci i ne govori, interesuje da li su baš tako loši i susedi? Valjda bi to trebalo shvatiti kao trend u savremenom svetu. Bilo je doduše i vesti da su sveštenici osuđivani, crkve plaćale odštetu, ali tamo izvan Srbije, ovde su stvari izgleda ili zastarele ili nedokazane. Kako se u medijima ovde, za razliku od nekih drugih zemalja, inače svašta može objaviti bez odgovornosti lične i posledica, nekako se podrazumeva da su i pravoslavne vladike mogle biti oklevetane.
Ipak, nekako najviše „svetski“ izgledale su zasad uzgredne primedbe ministara na račun guvernera Narodne banke Srbije koji je izgleda umislio da je sam Ben Bernanke šef Federalnih rezervi SAD ili bar bivši na tom mestu Alen Grinspen, pa su ga morali opomenuti da ne preteruje s nezavisnošću i da mora da radi u korist Vlade. Konačno, da nije bilo nekih ministara i stranaka možda on i ne bi bio tu, jer, za razliku od Bernankea, na primer, nije morao da prolazi kroz Skupštinu i odgovara na poslanička pitanja što i nije neka šteta, o čemu može da posvedoči svako ko ima nerava da gleda prenose iz Skupštine i upoznaje poslaničke likove. Što i nije tako loše, zna se s kim se ima posla, kakvi su, a može se i uporediti sa prenosima iz susednih zemalja, pa videti kako to oni rade. I tako nešto je deo sveta.
Priznanje o svetskom imidzu Srbije došlo je u nedelju i od jednog od najuglednijih dnevnika na svetu, Njujork tajmsa. Pisali su o statui Rokija u Žitištu, o želji da tu bude i Tarzan uz patriotsko objašnjenje jednog meštanina da su Srbima potrebna snaga i snalaženje tarzanskog tipa da bi opstali okruženi (ljudskom) divljinom. Slični poduhvati, zabeležio je list, postoje i u Bosni i Hrvatskoj, gde su popularni razni holivudski likovi. Stručna tumačenja su da među svojima danas Srbi i nemaju idole, ai i da hoće da zabašure sve iz ratova, da zaborave na zločine, kao – kad ne mogu Mladiću da dignu spomenik, bar zasad, onda bar Tarzanu, nekom takvom iz Holivuda. Ne zna se iskreno govoreći zašto se to stvarno dešava, jer može da bude i jedno i drugo i treće možda, pošto je krajnje neodređeno šta je sada i kod koga ovde na ceni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari