Pravda nije pritisak

Svi mogu pogriješiti, pa i visoki i časni sudovi. Uostalom, povijest nas tome najbolje uči. Ali nitko ne može biti imun na primjedbe, pogotovo ako su one argumentirane, kao što su u slučaju Hrvatske prema posljednjoj presudi Haaškog suda.
Hrvatska ne traži nemoguće. Traži pravdu, a zbog nje je, uostalom, Sud u Haagu i osnovan. Hrvatska je bila među onim zemljama koje su podržale osnivanje Suda i sada, kada je opravdano nezadovoljna presudom „vukovarskoj trojici“, ne želi ništa drugo nego da se nastavi proces u skladu sa zakonima, što znači da tužiteljstvo uloži žalbu koju će žalbeno vijeće usvojiti.
To nije pritisak, bez obzira na to odgovara li ili ne sucima u Haagu da se i u Ujedinjenim narodima čuju pritužbe Hrvatske o presudi koja se zaista može nazvati skandaloznom. Nitko ne može Hrvatskoj osporiti da zahtijeva pravdu, a pravda sigurno nije da jedan od trojice zločinaca iz Vukovara bude oslobođen, a drugi osuđen gotovo na simboličnu kaznu u odnosu na počinjene zločine.
To Hrvatsku i sve žrtve rata boli, i legitimno je pravo premijera države koja je podržala ideju osnivanja suda u Haagu da pred Ujedinjenim narodima kaže kako Hrvatska traži pravdu. Samo to i ništa više. Bez ikakvih pritisaka, diplomatskih ili drugih, što bi se moglo iščitati iz pisma predsjednika Haaškog suda Fausta Pocara. Bez ljutnji, također, jer njima nije mjesto u trenutku kada je očito da se o presudi može i mora razgovarati. Prije svega, u ime istine i pravde. Pa, uostalom, to su i osnove zbog kojih je Sud u Haagu osnovan i ako se ne bi poštivali upravo ti postulati, Sud ne bi imao nikakva smisla.
Premijer Ivo Sanader odmah nakon presude povukao je nekoliko značajnih poteza. Otišao je u Vukovar, razgovarao s braniteljima, sazvao parlament. Odluka je da Hrvatska nastavi suradnju s Haagom, a upravo ta činjenica joj daje za pravo da se bori za istinu, da kritizira neke odluke za koje smatra da su nepravedne ili, kako je Sanader rekao, „sramotne“. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i suci i predsjednik Suda, ali se ne smiju žestiti ako pravo na mišljenje ima i Hrvatska i žrtve „vukovarske trojice“. Jer pravo imaju upravo oni!
Bilo bi dobro kada bi tužiteljstvo što prije napisalo žalbu, a više nego potrebno da se u nastavku procesa dođe do pravde. Jedino tako bi Haaški sud opravdao smisao svog postojanja i bio bi to jedini način da i žrtve vukovarske trojice dobiju potrebnu zadovoljštinu. Svaki drugi scenarij bio bi loš, prije svega za Sud u Haagu.
Zato premijer Sanader i ide u New York, i nije to nikakav izravni sukob između Suda i Hrvatske. Premijer će samo onima koji su osnivači Suda ponoviti želju Hrvatske da nastavi daljnju suradnju s Haagom, ali i želju svih u Hrvatskoj da se uvaži činjenica da želimo pravdu.
Mogu li suci pogriješiti i smije li im se to reći? Pa naravno, uostalom svaki sud poštuje određenu proceduru i žalbe su legitimne. Da je Sud u Haagu specifičan nema govora, da su prisutni elementi politike i to nije neka tajna, ali je cilj Haaga ipak samo jedan. Kazniti krivce i doći do pravde. A to će Sanader i reći u Ujedinjenim narodima.