Ove nedelje je Bitef, prosto žudim za komentarom nekoliko važnih teatraskih zbivanja, kao i samoga otvaranja, čija jednostavnost i autentičnost, u izvedbi Milene Marković i Jovana Ćirilova, neke dovodi u napast da spočitavaju svote date za Bitef, koga, eto, nije otvorio neki veoma važan političar, koji imponuje svojom snagom i vlašću, već su to učinili umetnica, spisateljica i umetnički direktor čitave smotre od samoga njenog osnivanja.

Konačno, to je bilo sasvim prirodno, te mi se čini da treba pozdraviti odluku političara da odole pozivu ljudi iz kulture, posebno komentatora kulturnih manifestacija i festivala, posebno dama među nima, da „daju pečat“, ili „blagoslov“, ili da na određeno vreme „predaju ključeve grada“ onima kojima inače i pripadaju – umetnicima i građanima, civilima. To lako prenebregavanje značaja Milene Marković samo je podatak na koji način se misli sprega kulture i politike, taj zagrljaj sa mnogo konsekvenci i nekad i sad, u Beogradu. U kome je Beograđanka Bojana Cvejić izvela pravu reformaciju opera, sa „Don Đovanijem“ u hali Beogradskog sajma, gde smo poneseni žudnjom jurili za izvanrednim pevačima u pravoj svetkovini demokratizacije jedne monadne forme, opere, u osećanju neograničene slobode i lepote. Grad je stvarno pripadao umetnicima i civilima.

E, sada nesto o uništavanju prirode i civila. Za što su, bez svake sumnje, odgovorni oni koji kažu kako „preuzimaju odgovornost“. Još jedan od termina mlade demokratije, inaguracija nečega što bi se obično podrazumevalo, a to je uporno naglašavanje kako se „preuzima odgovornost“. Pa, preuzmite je!

Pročitala sam u jednom listu intervju sa dr Lidijom Amidžić, nedavno smenjenom direktorkom Zavoda za zaštitu prirode Srbije, koju sam nekoć, u jednoj televizijskoj emisiji saslušala kao krajnje kompetentnu ženu, i stručnjaka sa velikom epatijom prema poslu koji radi, a ne „odrađjuje“.

„Svojim upozoravanjima da se ubrzanom komercijalizacijom prirodnih dobara u Srbiji uništava nacionalna baština htela sam da u Vladi probudim neke ljude da pocnu da brinu o jedinstvenim nacionalnim resursima i vrednostima na pravi način, a ne samo deklarativno i promotivno. Umesto toga, oni su mene pokrenuli, odnosno smenili sa mesta direktora Zavoda za zaštitu prirode“, kaze dr Amidžić.

Pa onda redom, čudovišna „događanja“ na Kopaoniku, Zlatiboru, Tari, Goliji, Šari… „Ako uništimo Staru planinu, uništićemo izvor kavalitetnog zivota“. Između ostalog, fekalije idu u potoke, a potoci u vodovod Raške.

Prava panika obuzima čoveka dok čita ovaj inervju. I zaista, ko za iznesene činjenice „preuzima odgovornost“. Nigde kao iz ovih redova ne vidi se tako „transparentno“ pravi nivo korupcije u ovom društvu i državi, način apsolutno štetočinske zarade mnogih, i to prokletstvo do koje mere se u ime ličnog ili partijskog interesa može nauditi prirodi i građanima ove zemlje. Istina, sve se to i golim okom vidi, ako se ne priča u mobilni telefon u automobilima zatamnjenih staklala sa nekom prikladnom damom pored sebe, da bi se na Kopaoniku ili na Zlatiboru stavilo na sebe sav onaj rekvizititarijum za skijanje, markirani skup, a oko njih – i što je gore, oko svih nas – proizvodiće se veštački sneg umesto uništenog i onemogućenog pravog, kako bi se ta bulumenta natrkeljila ispred hotela, sa naočarima, bez skijanja. Kao što po moru ne plivaju, nego sede u onim mudantama i kostimima, namazani, i pričaju na mobilni.

„Građevinska mafija je na Zlatiboru uništila cvetne livade i izuzetno bogat biljni svet, a sa njim i stočarstvo i proizvodnju sira. Sa Zlatibora je prešla na Taru i načela prirodne resurse na Kaluđerskim barama, u Mitrovcu i Šljivovici. Tamo gradi čak i na državnom i vojnom zemljištu“.

Je li zbog ovakvih sudova i opisa smenjena dr Lidija Amidžić? Budući da nije u pitanju lova ili policija, niko na taj čin ne obraća pažnju. Šta kažu oni koji su „preuzeli odgovornost“ ili bolje rečeno, šta rade ti ljudi? Jesu li oni normalni? Šta drugo reći kada to gledaš, to što čine, ili dozvoljavaju da se čini, ima li njihove „komandne odgovornosti“. Za zločin protiv prirode i ljudi. Dokle će vlast da teroriše stanovništvo, kada će se proizvođači sira i meda udružiti da proteraju terorističku stoku i vrate normalne krave i ovce tamo gde im je mesto? Na livade.

Dr Lidija Amidžić, ako joj je to neka uteha, a utehe za uništenim i uništavanjem nema, podseća na Ibzenovog junaka iz „Neprijatelja naroda“.

Koliko još treba, koliko godina, koliko drveća, koliko ljudi, da nenormalno postane normalno, da jedna zemlja, ova, bude zemlja onih koji inače na nju imaju pravo, civilima, demokratiji, proizvođačima pozorišta, sira, cipela, meda, opera, reči, da se oslobodi od malograđana i varvara koji su je optočili snagom svojih neposrednih interesa. Užasnim vitalitetom arivista, kao imela, kao puzavica. Pa, „preuzmite odgovornost“, šta čekate, odgovorni ste. Šta hoćete, da ovaj narod živi od kafića, sitne trgovine i raznih maksija i taksija? Tražili ste da vam damo da „preuzmete odgovornost“. Imate je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari