Politika države menja ograničenja unutar kojih pojedinci i institucije slede svoje ciljeve. Odnos formalnih i neformalnih ograničenja unutar određenog političkog konteksta određuje ponašanja koja u krajnjem ishodu imaju određene rezultate. Ti rezultati se po pravilu procenjuju prema nekim kriterijumima društvenog izbora.

Ocena rada institucija najčešće se sagledava kroz njenu efikasnost. Međutim, kada je utvrđivanje efikasnosti u vezi sa zabranama, efikasnost kao indikator postaje beznačajna, zato što su u takvoj analizi predmeti analize same zabrane. Ovo potvrđuje stvarnost, a objašnjava teorija: od savremene kriminologije, u kojoj prevencija dominira nad represijom, do koncepta dobrog upravljanja (koji podrazumeva povećanje transparentnosti, efikasnosti, odgovornosti, jednakosti prava za sve i veće učešće građana u procesu donošenja odluka).

Javna politika promoviše društveno poželjno ponašanje, a čini to putem normi. Međutim, definisanje doslednih i obuhvatnih pravila društveno prihvatljivog ili zadovoljavajućeg na osnovu kojih se građani opredeljuju i donose odluke, u najmanju ruku, nije jednostavan posao. Ukoliko je cilj institucionalne reforme javne administracije da unapredi njene ukupne performanse, onda je neophodno raspravljati o kriterijumima za procenu uspešnosti reforme. Izbor bilo kog kriterijuma za procenu neizbežno uključuje formulisanje etičkih pretpostavki za vrednovanje rada javne uprave. Kao što je u radu i razvoju političkog sistema važna ideološka debata, moralna debata je takođe ključno važna. Ona ne može biti samo faktor interesnog pregovaranja, nego seže daleko i iznad samog pregovaračkog procesa u demokratskom sučeljavanju interesa. U stvari, moralni kriterijumi daju meru i socijalno značenje i samim interesima. Proces promena u kolektivnim stavovima jeste kako politički, tako i kulturni. Ukoliko ključni društveni akteri to prepoznaju – da postoje dimenzije političke sfere koje se ne mogu poistovećivati sa tržišnim procesima – postaje jasno da temelj jedne legitimne i socijalno prihvatljive arhitekture javne administracije predstavlja upravo etika.

Političari danas najčešće nisu ni filozofski, niti teološki obrazovani. Njihova legitimna uloga je da postupaju u skladu sa svojom društvenom funkcijom, tj. tako da rezultat tog postupanja donosi napredak društvu. Ovaj princip se odnosi ne samo na pitanja ekonomije i bezbednosti, već i na sve druge ljudske potrebe. Ljudskim bićima nije dovoljno da imaju samo obezbeđene uslove za biološki opstanak – ljudska bezbednost kao savremeni definisan koncept odnosi se na kvalitet života ljudi, tako da bilo šta što degradira njihov kvalitet života predstavlja pretnju njihovoj bezbednosti. U savremenim političkim uslovima, pojam ljudske bezbednosti je integralni deo procesa političke legitimacije vlasti, jer jedino ona vlast koja hoće i može da osigura optimalnu ljudsku bezbednost građanima ima unutrašnji, „organski“ legitimitet. Ako ona ne može da ponudi minimalno potrebnu ljudsku bezbednost, čak iako poseduje „spoljašnji“, proceduralni legitimitet, otvoren je prostor za dovođenje tog legitimiteta u pitanje.

Društvene institucije apstraktno se mogu opisati kroz pravila i zakone, ali njih konkretno opisuje stvarno ponašanje. Pristojno društvo je ono društvo u kome institucije poštuju ljudsko dostojanstvo i ne ponižavaju ljude. U pristojnom društvu onemogućeni su krupni primeri tzv. „administrativnog zla“ – postupanja vlasti ili javne administracije kojim se, formalno, one zadržavaju u granicama zakona i svojih ovlašćenja, a faktički narušavaju fundamentalne interese i razumna očekivanja građana. Postojanje osećaja odgovornosti za javno dobro u pristojnom društvu odvraća od nemoralnog postupanja, čak i kada je ono formalno zakonito, kao i od destruktivnog i dehumanizovanog postupanja institucija. „Robotizovano“ pridržavanje procedura i normi predstavlja korupciju same ideje zaštite javnog interesa koji je uvek neophodno balansirati spram legitimnih interesa pojedinca. Zbog toga bi trebalo razumeti da usvajanje planova integriteta kao autonomnih viših standarda rada, koje svaka institucija utvrđuje za sebe, predstavlja inicijalni korak u procesu reforme javne administracije u Srbiji.

Ma koliko da se u demokratiji ističe značaj ustanova, ne bi trebalo gubiti iz vida da od prosvećenosti pojedinaca zavisi da li će ustanove biti pravilno shvaćene i primenjene, ili će se postepeno izvitoperiti. A nama sledi primena planova integriteta. Da bi plan integriteta služio nameni, neophodno je proceduri pridružiti svrhu kroz konkretne napore unapređivanja etičkog rasuđivanja onih koji kreiraju i primenjuju javne politike. Etičko rasuđivanje se uči i vežba doživotno. A njegovo odsustvo iz društvenog sistema dovodi do razaranja tog sistema, jer ga vodi pravcem koji je suprotan svrsi društvenih institucija. Podsetimo se: svrha institucija države jeste da obezbeđuju prava i interese građana. Da bi planovi integriteta zaživeli kao uspešna institucionalna inovacija koja bi trebalo da pomogne da nam društvo bude pristojno, neophodno je na širokom društvenom planu uvesti etiku kao kompas naše svakodnevice. A zna se ko i kako pravi prvi korak.

*Autorka je istraživačica Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari