Kako se u poslednje vreme pojavljuje sve veći broj naručenih tekstova u kojima takozvani analitičari ili bolje rečeno „estradni ekonomisti“ (oni koje favorizuje vlast, njih 20-30 koji se šetaju iz medija u medij i koji jedno te isto pričaju već godinama unazad) ulepšavaju ekonomsku stvarnost i glorifikuju ekonomske perspektive naše zemlje, krajnje je vreme da se realno sagledaju činjenice, koje se, nažalost, za razliku od medija sve više odslikavaju u realnom životu.


Ništa nije nastalo juče, odnosno uvek se u ekonomskom ponašanju (države, preduzeća, pojedinca) mogu naći „početak i kraj“. A Srbija je danas gotovo prema svim makroekonomskim pokazateljima veoma blizu privrednom ambisu, koji se samo evidentira kroz kretanje društvenog proizvoda, kontinuiranom platno-bilansnom deficitu, najveću evropsku inflaciju i istovremeno najnižu evropsku platu, enormno padanje domaće valute, rastući odnos duga i društvenog proizvoda itd. Te negativne ekonomske performanse su samo posledice mnogobrojnih loših odluka u bližoj ili daljoj prošlosti:

1) potpuno pogrešne strukture izvora privrednog rasta (proizvodnja, posebno ona koja ide ka izvozu je padala, ali su zato rasle usluge, pre svega bankarske, trgovačke itd.),

2) loše sprovedene privatizacije (koja je u mnogim slučajevima generisala nusproizvode od kojih je najopasniji stvaranje monopola u mnogobrojnim privrednim granama),

3) favorizovanje lične u odnosu na investicionu potrošnju (to važi i za nivo države ali i za nivo preduzeća),

4) većeg trošenja u odnosu na ono što stvorimo (posebno na nivou države, ali i kod većine preduzeća koja su prethodnih godina preterano puno ulagala u neproduktivne investicije),

5) preterane okrenutosti samo ka tržištu EU, i gotovo potpunog zanemarivanja drugih rastućih platežno-sposobnih tržišta (pre svega zemalja iz grupe BRIK). itd, itd.

Srbija jeste kao i sve zemlje izložena uticajima svetske ekonomske krize, ali bi se posledice ranije navedenih problema manifestovale i da krize nije bilo. Samo bi efekti bili nešto blaži, a i kriza bi se desila nešto kasnije. Problemi u Srbiji su dubinski i izrazito strukturni. Na primer, kako objasniti činjenicu da je domaći bankarski sektor najmanje osetio efekte krize, a da privreda i stanovništvo, dakle oni kojima banke prodaju svoje proizvode grcaju u problemima nelikvidnosti. Gde je tu ekonomska logika da su u nekoj zemlji stanovništvo i privreda u velikim problemima nelikvidnosti, a banke izuzetno likvidne? Nije li onda cena bankarskih proizvoda previše visoka u Srbiji i ko to dozvoljava? Ili, da li je moguće da svih ovih godina nismo uvideli da se ulaganje u trgovinske centre i druge nekretnine isplati samo ako postoji jaka domaća tražnja, ali da takva vrsta ulaganja ne može da poveća izvoz. Pošto se zna ko je mogao i po kojim uslovima da u prethodnim godinama ulaže u velike trgovinske i poslovne centre, ostaje jedino da se sazna ko je to dozvoljavao? S druge strane, bilo koja vrsta proizvodnje u Srbiji je bila kao neka vrsta anatemisanog ponašanja preduzeća, što se posebno odnosi na favorizovanje proizvodnih grana gde imamo prirodne prednosti. A defavorizovanje srpske proizvodnje je samo posledica nezvanične inostrane odluke da se Srbija tretira kao tržište potrošnje, a ne kao izvor proizvodnje i izvoza. Ali, ko je tu strategiju sprovodio u Srbiji svih prethodnih godina?

Može li se sve ovo i još mnogo toga lošeg u ekonomskoj stvarnosti Srbije promeniti?

Može, ali prvo da se dese političke ali i suštinske promene.

Ključno je ulaganje u sve oblike infrastrukture, izgradnje koridora pre svega, zatim ulaganje u striktno izvozno orijentisanu proizvodnju – prevashodno u poljoprivredu i prehrambenu industriju. Stimulisanjem stranih kompanija od strane države u iznosu od 5.000 evra učinjena je velika nepravda prema domaćem privrednom sektoru. Danas su najugroženija mala i srednja preduzeća i prioritet države je da stimuliše upravo ovaj sektor. Podsticaj države domaćim firmama jedini je način da proizvodnja dobije šansu.

Očigledno je da su političke promene neophodne, prevashodno radi stvaranja pozitivne klime i ekonomskog fer pleja u kome svi imaju šansu, za razliku od trenutne situacije u kojoj ogroman procenat stimulacija od strane države odlaze po političkoj liniji. Ipak, najbitnije su suštinske promene u našim glavama, moralnim opredeljenjima i orijentaciji ka radu i poštenju. Sve posle toga ide samo po sebi. I u državi i u privredi, ali i u svakom domaćinstvu. A na tome treba raditi i na domaćem ali i na međunarodnom planu, u godinama koje dolaze.

Autorka je član Predsedništva Nove Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari