Pusta politika

Sretnem prije koji dan poštara, tamo negdje oko Grepka, Kljuno se preziva, brzorijek čovjek, veli ne čitam novine, ne gledam televiziju. Ma, brate, politika me ne zanima. Gledam od čega živim. Hoće reći, raznosi poštu i sve drugo što poštaru pripada, malo bašče radi u rodnome mjestu. Nemaš ti ništa od politike, no od svojih ruku, ubjeđivo me stameni Kljuno.
Imam opet redovnog čitatelja, koji mi u nekoliko navrata oštro zamjeri što, kako on vidi, gledam sve crno u Bosni. Nije tako crno kao što vi pišete, zamjera mi Dejan Šarac, romanijski Sarajlija, na „privremenom“ boravku tamo preko Velike bare. I da više radite sigurno biste se manje svađali i bolje razumjeli, poučava i dobro uočava Šarac.
Taman nekako tako ovih dana izrekoše internacionalni sindikalci i drugi znalci govoreći na temu Socijalni dijalog i integracija Europe – Novi pristup socijalnim pitanjima u BIH. Bez jake ekonomije i socijalne politike, nemaš normalne države ni društva.
Fin i tačan zaključak. Nego tražim na sve strane priče s ovoga skupa po novinama i drugim mnogobrojnim sredstvima komuniciranja. Jok. Tu i tamo slovo-dva. Što li? Kontam, morebit zato što je ovaj trodnevni skup imao neki katolički prefiks. Ma, glupost! Organizirao ga HKD Napredak pa ga morebit ne vole svi. Niti govora. Pa, šta je onda?
Ništa drugo do naša stopostotna okupiranost politikom. Ako nešto nisu rekli Silajdžić i Dodik, te uz njih tu i tamo Špirić i Predsjedništva ostatak – nije interesantno. E, baš za njih neko na ovome skupu reče otprilike i ovo: bh političari obećavaju samo isprazne reforme a uopće ne misle na život ljudi.
Jeste, stvarno. Ne bije li se bitka za Srebrenicu kao distrikt, što je potpuno ispravno i legitimno, ne spominje li se problem broj jedan sačuvati Bosnu i Hercegovinu u njenoj hiljadu i tisućljetnoj povijesti i državnosti, kao jedino moguću cjelovitu državu. Sve će drugo pasti u vodu. Jasno da postoje prioriteti. No, zašto se ne sluša i ne priča malo više o poslu. O, recimo, privatizaciji, nestanku mnogobrojnih firmi koje su zapošljavale desetine hiljada radnika, o otvaranju privatnih firmi, položaju tzv. radničke klase, a pogotovu neradničke. Zar nam i Vjekoslav Domljan, londonski ekonomista, mora izmisliti toplu vodu pa reći kako BIH mora imati jak privatni sektor.
Izvinjavajući se onima koji me napadaju da sam „dušu dao za probleme“, i kazati da u BIH praksa i prozaika, kazuju neumitno o teškoj socijalnoj situaciji. Prođeš li samo kroz Sarajevo, sve će ti biti jasno. Prose borci, išću invalidi, traže nane, izbjeglice, dojučerašnji profesori čak! Teška socijalna situacija kazuje da je još teža situacija u ekonomiji.
Ne treba ponavljati već dosadne brojke o stotinama hiljada nezaposlenih. Omladinu koja bježi, uglavnom trbuhom za kruhom. Posebno one koji rade na crno, a ima ih deset puta više no što zvanična statistika hoće kazati. Rade po dvanaest sati, hrmbače za plaću koju dobiju po raspoloženju gazde, bez socijalnog i zdravstvenog i, ako uz sve to ne ispunjavaju gazdine želje, poput, recimo, seksualnih, noga im je u tur. Edhem Biber i neće i ne može im pomoći.
Krajnje je vrijeme, zapravo, da birači, Grozdovi i ostali „nevladnjaci“, priupitaju izabrane dužnosnike kad će otvoriti poslove, autoputeve, Neum, planine, turizam, privatni sektor, kreditiranje poslova… Bez toga, bez privatnog sektora, kazat će i navedeni Domljan, nema motora ekonomije koji će povući naprijed. Umjesto toga, domaći političari, besposlen i (polu)gladan svijet zabavljaju se nacionalizmima. Od kojih sami bogovski žive.
Na kraju krajeva, malo je za koga ovo vrijeme nalik Temistoklovom, u kojem je mogao kazati: Više volim čovjeka koji je bez novca nego novac koji je bez čovjeka!