Milinko Bujišić Od kako neko izgovori da ćemo, sa trenutno najvećom silom na svetu, voditi boj oko petnaest posto naše teritorije, od tada malo živnusmo, malo uzesmo vazduha i ojačasmo se u samima sebi. Nema mesta u kome se ne priča o tom mogućem ratu i nema razgovora u kojima ne učestvuje svako ljudsko biće, i patriotsko i proevropsko.

Milinko Bujišić Od kako neko izgovori da ćemo, sa trenutno najvećom silom na svetu, voditi boj oko petnaest posto naše teritorije, od tada malo živnusmo, malo uzesmo vazduha i ojačasmo se u samima sebi. Nema mesta u kome se ne priča o tom mogućem ratu i nema razgovora u kojima ne učestvuje svako ljudsko biće, i patriotsko i proevropsko. I svako nalazi nešto dobro i korisno za sebe, u tom, nadajmo se, izvesnom sukobu.
Kao što znamo iz iskustva, bolji je bilo kakav rat nego nikakav. Bolje je od velike sile i izgubiti rat nego malu silu pobediti. Kad ratuješ sa velikim i sam si veliki, ma koliko se činilo da si mali. Pošteno gledano, ni u jednom ratu skoro da se ne zna ni pobednik ni gubitnik. Uglavnom su svi pobednici, jer je i najgori rat bolji od najboljeg mira.
Naš narod i jeste veliki, iako nas je brojčano malo, baš zato što se svojevremeno upustio u dva velika svetska rata i dva na nešto nižem nivou, jedan evroazijski i jedan evroatlantski, i to sa tada najvećim silama. A regionalnih ratova ni sami ne znamo koliko smo ih vodili. To čak ne zaslužuje pažnju da se pomene i u školskim udžbenicima, a kamoli u nekoj kafani. Možda smo nekad privremeno i izgubili rat, ali kad je dolazilo vreme uknjižavanja, uvek smo koristili priliku i knjižili poraz kao pobedu.
Da nismo sa velikom evroazijskom silom vodili rat pola milenijuma, danas ne bismo ovo bili mi, ne bismo imali ovako snažan duh, ne bismo imali istorju, kulturu, bogat jezik. Ličili bismo na neke narode koji i nemaju istoriju, niti prošlost uopšte, već samo sadašnjost i budućnost. I sa takvim se mi nikad ne možemo sporazumeti. Niti oni razumeju nas, niti mi razumemo njih. Oni misle da smo ludi, a mi njih smatramo luđim od nas.
Na kraju, kod nas su popularnije one ličnosti koje su nekom odsekle glavu od onih koji su spasili stotine života. Ili, popularniji je uvek bio i jedan nepismeni ratnik, koji je čak i izgubio sve bitke, nego svi intelektualci, svi naučnici i umetnici zajedno.
Najbolje u svemu je to što bismo ovoga puta, ako bog da, vodili rat sa najvećom svetskom silom, a ta sila ne ume da vodi kratke ratove i, kao po nekom pravilu, sve te višedecenijske ratove gubi. Nije uspela da dobije čak ni onaj nedavni, koji je protiv nas vodila sa gomilom saveznika.
Naši sadašnji rukovodioci, koji vojsku nisu ni služili – a oni koji nisu uspeli da je izbegnu su nekim čudom dogurali do čina desetara – preko noći postali bi generali, komandanti i vojskovođe, odnosno istorijske ličnosti. A to je dovoljan razlog da žele i prizivaju rat. Ako ne zbog svih nas, ono bar zbog sebe.
Ovakvo stanje, bez rata i bez mira, ne odgovara nikome, ni bogatima ni siromašnima. Rat bi bogate učinio još bogatijima, i to je njima sasvim dovoljan razlog da se raduju boju. Siromašni, koji neguju svoje siromaštvo kao veru, raduju se ratu, odnosno humanitarnoj pomoći, čiju su lepotu više puta osetili. Oni sa osmehom na licu i punim ustima izgovaraju – humanitarna.
Kažu da su se u nekim velikim siromašnim porodicama deca već počela da tuku oko toga ko će šta za sebe uzeti iz humanitrarne a, kao što znamo, pomoć još nije počela ni da se pakuje. Jedno hoće odeću, drugo obuću, neko hoće ćebe, neko samo hranu. Odrasli se nadaju da će dobiti nove kuće iz neke donacije, jer će im se postojeće, slabe i trošne, srušiti od ratne tutnjave.
Mladi, stručni i obrazovani se nadaju da će iskoristiti priliku da kao izbeglice pobegnu od služenja vojnog roka u ratnim uslovima i da će naći posao u struci negde u svetu.
Seljaci i drugi proizvođači nadaju se da će samo u velikom ratu moći da prodaju svoje proizvode silnim vojskama, uvereni da se nikada više ne jede nego kad je rat i nikad bolje i urednije ne plaća.
A robijaši, koji čine veliki deo našeg stanovništva, uvereni su da će se i ovoga puta kapije širom otvoriti i da će oni za kratko vreme prevaliti put od robijaša do narodnog heroja, ili od gladnog zatvorenika do sitog, uglednog i moćnog čoveka.
Dakle, rat je spas. U ratu nema gubitnika, niti gubitaka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari