Republika Zagreb

Da sam političar, svoj bih program danas sveo na samo jedan cilj: humano preseljenje svih Hrvata u Zagreb. Jednim udarcem, figurativno rečeno, tako se daju pobiti sve ove preostale čovjekolike muhe što još tužno zuje izvan okvira starog dobrog Agrama, a istodobno ostvariti i ekonomski prosperitet – zagrebački bruto domaći proizvod po stanovniku preslikati na čitavu naciju i ukinuti recentne klasne razlike. Zašto davati priliku Vukovarcima da tužno leleču kako je zagrebački BDP čak tri puta veći od njihova? Zbog čega bi iz nekad bogate Slavonije siromašni puk ljubomorno zagledao prema Metropoli kad može ležerno uživati u njezinoj raskoši? Statistički presjek gospodarske nerazvijenosti Hrvatske za 2004. godinu situaciju ionako prikazuje krajnje alarmantnom i zahtijeva radikalne rezove. Budimo doista radikalni i na brzinu učinimo ono što nas kroz par desetljeća ionako očekuje: pohrlimo svi ususret boljoj budućnosti podno Sljemena!
Ostatak zemlje mogli bismo lijepo iznajmiti, pa živjeti od rente. Ili sve lijepo prodati, pa zaradu uložiti u dionice na burzi ili u investicijske fondove. Gospodarstvo bi se razvijalo, profiti gomilali, standard rastao, a Vlada bi mogla reći da je ispunila sva obećanja i od Hrvatske napravila pravi San Marino. S pripadajućim teritorijem. Ovaj sadašnji ionako nam je previše prostran; za koju godinu neće ga imati tko ni braniti. Država je toliko poticajna prema investicijama na hrvatskoj periferiji i toliko lake ruke u pružanju olakšica najugroženijim županijama da su se u nekima od njih od silne brige građani smanjili za trećinu, i to u suverenoj, jedva dočekanoj hrvatskoj državi.
Od dugogodišnje centralizacije zemlje i nebrige prema hrvatskoj periferiji gora je samo predizborna briga za istu. Republika Zagreb, već tradicionalno, tek svake četvrte godine iskorači iz svoje samodostatnosti.