Dr Vatroslav Vekarić Pristalice otpora evropskoj integraciji Srbije izašle su nedavno s novim argumentom, po kojem je od odustajanja da se učini korak dalje u evropskoj integracije Srbije potpisivanjem sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) „štetnija klima manihejstva koja se širi političkim javnim mnjenjem Srbije“ i koju (klimu) „sasvim svesno šire ultimativne pristalice tzv.

Dr Vatroslav Vekarić Pristalice otpora evropskoj integraciji Srbije izašle su nedavno s novim argumentom, po kojem je od odustajanja da se učini korak dalje u evropskoj integracije Srbije potpisivanjem sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) „štetnija klima manihejstva koja se širi političkim javnim mnjenjem Srbije“ i koju (klimu) „sasvim svesno šire ultimativne pristalice tzv. evropske Srbije“ (ministar Samardžić, NIN, 21. januara). Postavlja se pitanje kakva je politička logika ovakve tvrdnje, jer se za nju teško mogu naći ubedljivi argumenti. Manihejska situacija je već stvorena, činjenicom da je biračko telo raspolućeno između antievropskog i proevropskog predsedničkog kandidata. Što se tiče druge tvrdnje – zaboravlja se da države koje podržavaju Srbiju u vezi s Kosovom čine to prvenstveno zbog sličnosti kosovskog problema s problemima koje one imaju u svojim zemljama, a iza kojih stoje separatističke tendencije pojedinih delova ili etničkih zajednica. Poznati su problemi koje, na primer, Kipar, Španija, Slovačka a i druge zemlje imaju u tom pogledu. Ne vidi se zašto bi te zemlje, članice Evropske unije, izgubile razloge da i dalje podržavaju Srbiju ako ona, potpisivanjem SSP, ubrzava svoju evropsku integraciju. Upravo suprotno, čvršća integracija Srbije sa EU stvorila bi tešnju povezanost i solidarnost ovih zemalja sa njenim argumentima u pogledu Kosova.
Srbija se nalazi na istorijskom raskršću, a predstojeći predsednički izbori imaju u velikoj meri plebiscitaran karakter. Građani Srbije treba da odluče o prihvatanju jedne od dve strateške opcije: ili ćemo uprkos Kosovu i traumama smoći snage da se okrenemo budućnosti i nastavimo hod ka Evropi i u njoj i sa njom pokušamo da nađemo optimalne načine zaštite nacionalnog interesa i blagostanja građana ili ćemo napustiti evropski put i u nejasnoj orijentalnoj kombinatorici sa oslanjanjem na samo jednog saveznika, Rusiju – gurnuti zemlju u novu izolaciju. Odustajanje od evropske integracije bila bi neoprostiva istorijska greška i najveća moguća državnička neodgovornost.
Kakve bi bile neposredne posledice odustajanja od evropskog puta? Prvo, bio bi zaustavljen proces integracije Srbije u EU. Najava odbijanja da se, sa naše strane, potpiše sporazum, praktično znači odustajanje od evropske integracije za duži period. To bi, van sumnje, bio poguban akt koji bi pogodio ne samo ovu već i buduće generacije. Dok cela Evropa ukida granične prelaze i pokazuje prednosti sjedinjavanja, mi spremamo ograde od te Evrope i kombinacije da jedina veza sa svetom bude „vazdušni most“ sa Moskvom. Apsurdnost opisanog pristupa je utoliko veća što evropska integracija i saradnja sa Rusijom nisu nespojive i nema razloga da se ne odvijaju sinhrono.
Drugo, na vrlo opasan način bili bi ugroženi ključni bezbednosni interesi Srbije. Svi svetski mediji preneli su nedavnu izjavu Tomislava Nikolića da Rusiji treba ponuditi izgradnju vojnih baza na Kopaoniku ili stacioniranje raketnog štita na Drini kako bi se ojačala pozicija Beograda u vreme rešavanja kosovskog pitanja. Šta bi to značilo? Značilo bi, pre svega, da bi teritorija Srbije postala najosetljivija i najranjivija teritorija u Evropi sa stanovišta bezbednosti, jer bi moćni raketni i konvencionalni arsenali NATO-a postali upereni na srpsku teritoriju u kontekstu obnavljanja rivaliteta na relaciji SAD – Rusija. Sreća je, ipak, što takvu ponudu Rusija kao ozbiljna i kredibilna svetska sila nije nikada ni iznela pa izjave radikalskog čelnika svedoče kako o neozbiljnosti strateških koncepata na kojima grade svoje projekcije budućnosti zemlje, tako i o nebrizi za sopstveno stanovništvo radi ostvarivanja uskih populističkih ciljeva.
Verovatno najpogubnije posledice odustajanja od Evrope pogodile bi ekonomski i socijalni život zemlje. Tranzicija bi bila zaustavljena, a njeni dosadašnji rezultati vremenom poništeni. Socijalno-ekonomski problemi Srbije bili bi nepopravljivo zaoštreni, odustajanjem investitora da ulažu u Srbiju, povećavaju zaposlenost i omogućavaju sada relativno solidan ekonomski rast. Životni standard bez evropske perspektive, uz redukovanu regionalnu ekonomsku saradnju, srozao bi se na vrednosti iz 90-ih godina. Trend smanjivanja siromaštva bio bi zaustavljen, a podela čitavog društva na tanak sloj sumnjivo obogaćenih tajkuna i mase siromašnog stanovništva bila bi učvršćena za dugi naredni period. Vrlo je verovatno da bi došlo do bežanja kapitala koji je već uložen u Srbiju, s posledicom dalje redukcije zaposlenosti i, posledično, „odliva mozgova“ i pojačane emigracije, prvenstveno mlađih i najobrazovanijih delova populacije.
Opasnosti odustajanja od evropske integracije po nacionalne interese u najširem smislu reči kao i interesa svakog građanina ove zemlje nisu ovim niukoliko iscrpljene. Najjednostavnije rezonovanje navodi na neizbežan zaključak: preovladavanje antievropskih snaga na političkoj sceni zemlje značilo bi ne samo definitivno gubljenje evropske perspektive i nade o boljem životu, već i dramatično vraćanje u poslednju deceniju prošlog veka sa rizicima teške unutrašnje i regionalne destabilizacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari