Posle drugog kruga i pobednik i pobeđeni moraće tek da pređu svoj Rubikon. Ohrabrenje da su to zaista u stanju da urade, stiglo je već u izbornoj noći, kada su na izborne rezultate reagovali kao da su izdanci neke stare evropske demokratske porodice, a ne kao da su se kalili u zemlji Srbiji, u kojoj je oko izbornih rezultata uvek bilo dosta galame i vike.

Posle drugog kruga i pobednik i pobeđeni moraće tek da pređu svoj Rubikon. Ohrabrenje da su to zaista u stanju da urade, stiglo je već u izbornoj noći, kada su na izborne rezultate reagovali kao da su izdanci neke stare evropske demokratske porodice, a ne kao da su se kalili u zemlji Srbiji, u kojoj je oko izbornih rezultata uvek bilo dosta galame i vike. I dok je u komšiluku, u Hrvatskoj, posle nedavno održanih parlamentarnih izbora nastala galama, te se Sanader i Milanović danima nisu mogli dogovoriti o tome ko je pobedio i ko kome treba da pruži ruku, Tadić i Nikolić su uredno razmenili čestitke, što na izbornoj pobedi, što na solidnom rezultatu i na teškoj, ali dobroj borbi. Tadić je pokazao nešto što je retkost na našoj političkoj sceni – da ume u pobedi da bude umeren i trezven, a ne da odmah obećava brda i doline i baca fatve na političke neprijatelje. Nikolić je takođe pokazao jedan raritet: da ume da bude korektan i dostojanstven u porazu, što je takođe bilo strano, makar do sada, srpskim političarima koji su koliko do juče, sve kroz suze gubitnice, nakon izbornih poraza odmah pretili novim pobedama. Možda je sve to stvar političke računice, ali je bilo lepo videti.
Što se tiče pomenutog Rubikona koji je pred dvojicom takmaca, on je jednostavan. Sastoji se u nekim istinama, koje se moraju imati na umu, ako novi-stari predsednik i njegov novi-stari protivkandidat, bez obzira na sve međusobne razlike, žele da podignu ugled Srbije, kako u diplomatskom, tako i u operativnom smislu. Činjenica je da je Nikolić izbore izgubio zbog Šešeljeve senke koja mu je stalno igrala nad glavom, a što je opet Tadić znao vešto da iskoristi. A i sasvim je apsurdno bilo da se „zamenik predsednika“ (u sopstvenoj stranci) kandiduje za „predsednika“ (čitave države), pa je Nikolić prošao tako kako je prošao. Nasuprot njemu, Tadić je upravo postao (ostao) predsednik kada je pokazao da ne pristaje na bilo kakve ucene koje su mu u jednom momentu ispostavljali svi – od društva numizmatičara sve do udruženja dorćolskih domaćica. Tadićevo smireno, ali odlučno „dosta“, učinilo ga je ne samo predsednikom (što je već bio), već i ozbiljnim i snažnim političarem (što su mnogi ranije bili skloni da spore, dok će im sada ponestati argumenata). Sasvim logično, što bi građani uopšte glasali za nekoga da im bude „predsednik“, kada on nije u stanju da misli svojom, već tuđom glavom. I tu je Nikolić imao problem: izgledalo je da umesto njega misli Šešelj. Stoga je Nikolićev Rubikon koji valja preći – uređivanje odnosa unutar stranke. Mora je ili voditi kao lider, ili prepustiti kao sledbenik, dok je status quo „i jesam i nisam glavni“ za njegovu političku karijeru nepovoljan. Ukoliko je istina da je čovek stil, onda je Nikolić političkim stilom pokazao da se razlikuje od Šešelja, te je stoga možda i nadmašio njegov izborni rezultat (za čitavih 400. 000), što mu ipak nije bilo dovoljno za pobedu, ali mu može biti dovoljno za dobru pouku. Tu pouku je još ranije izvukla Maja Gojković, pa stoga sada i ide na Egzit, dok je Nikolić upravo u Novome Sadu ispustio trijumf. A pouka je veoma jednostavna – Srbija se promenila i nije više ono što je bila u devedesetima, pa mesto rasrđenog Aleksandra Vučića, na izborima može mnogo više pomoći Marija Šerifović, i još poneko iz estradnog ešelona kojim je Tadić naprosto pregazio Nikolića. Kad radikali postanu stranka koje se više neće kloniti najveći deo tzv. elite, laknuće i njima, i Srbiji, a i čitavom okruženju. I tu je Nikolićeva misija, kao i njegov Rubikon.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari