Nataša B. Odalović Gledala sam „šestu sednicu“ kada je Skupština Srbije birala predsednika, od početka pa sve do zore. Netremice, uz kokice i sladoled. Kažem šestu sednicu, jer to, nikako, ma kako se strašnom dojmila, još nije ni sedma, a pogotovo ne „osma“ sednica. „Osma“ sednica, ako ikada do nje dođe, izazvaće potrese „kosmičkih“ razmera, a ovo sve je luk i voda.

Nataša B. Odalović Gledala sam „šestu sednicu“ kada je Skupština Srbije birala predsednika, od početka pa sve do zore. Netremice, uz kokice i sladoled. Kažem šestu sednicu, jer to, nikako, ma kako se strašnom dojmila, još nije ni sedma, a pogotovo ne „osma“ sednica. „Osma“ sednica, ako ikada do nje dođe, izazvaće potrese „kosmičkih“ razmera, a ovo sve je luk i voda. U svakom slučaju, već viđeno. No, nije mi bila namera da pišem o tome, nego kažem uzgred. A zapravo, htela bih podeliti sa vama nekoliko utisaka o nekolikim momentima koji do sada ipak nisu viđeni, ili bar ne tako belodano.
Do sada, u sličnim skupštinskim bitkama, bilo je i normalnih zastupnika normalnih političkih partija, što je ovom zgodom izostalo. Kad su najnormalniji bili Čanak i Nikolić, slikovitije se ne da opisati kakvi su onda bili svi ostali. Sve vreme mi se javljala osnovana sumnja da su u skupštinskoj sali nevidljivi sedeli – i suflirali hipnotisanim ili grogiranim poslanicima – upokojeni diktatori iz davnoprošlih vremena. Kakvi se sve uticaji tu nisu mešali: od povampirenih „antiinformbirovaca“ preko nedićevaca do različitih profila izgubljene momčadi koja kao da je puštena iz kakvog sivodomskog popravilišta. I ne zna se ko je sebi davao više oduška i slobode. Antiinformbirovci u više navrata su se u najedared pronađenom patriotskom dostojanstvu, kojeg se inače gade, šašavo pozivali na navodni historijski fakat da smo još četrdeset osme rekli odlučno „ne“ Sovjetskoj Rusiji. Kažem „navodno historijski“ jer su pojedini saborci druga Tita, a i poneki povjesničari, mnogo kasnije, doduše, kad druga Starog više nije bilo tvrdili upravo suprotno, citat: „I nije Tito 1948. rekao Staljinu ne, već je međunarodni komunistički pokret to rekao Titu. Tito se stavio u službu američkog imperijalizma, obezbijedivši ogromnu ekonomsku pomoć. Procenjuje se da je od Zapada dobio preko 130 milijardi dolara bespovratne pomoći. S tim parama je korumpirao veći dio stanovništva tako da se nigdje u Evropi nije manje radilo, a bolje živjelo. To je u stvari bila poruka ostalim socijalističkim zemljama, evo kako ćete živjeti ako se odvojite od SSSR. To su bili Judini srebrenjaci“ (Vlado Dapčević, revolucionar). Lično, ne znam ko je kome uistinu rekao „ne“, ali sve i da je Titova bila poslednja, demonstriranje naklonjenosti golootočkim obračunima u srpskom parlamentu 2007. može se uvrstiti u paranormalne fenomene! Čak i ako se time, zapravo, samo želela demonstrirati privrženost Americi, verujem da su povampireni četrdesetosmaši bili smešni čak i darežljivom i rado viđenom neizbežnom gostu srpskih medijsko-političkih kuća gospodinu Majklu Poltu, jer ipak, Rusija i SAD nisu odavno ni u hladnoratovskim odnosima, niti u kapitalističko-komunističkim trvenjima. Sve to više ne postoji nigde osim u himeričnom svetu srpskog parlamenta.
Nedićevci, opet, beskrajno smešni u svom razmetljivom podilaženju ideji da je svaki kolaboracionizam sa moćnim silama patriotskiji za spas naroda od junačenja, u kom se zbog domovine gube životi, delovali su kao pačija škola koja je umislila da je sveučilište. Držali su lekcije, a da ih ni sami nisu prethodno savladali, pa se nije razumelo šta zapravo govore.
Okorele patriote su udarale čas po d-molu, čas su tamburali kao raštimovani, šašavi orkestar polupijanih muzičkih veterana.
Koaliciono-široko-potentne patriote, pak, neumorno su prostirale što svoj što potencijalno koalicioni oprani veš, dočim su vitlali prljavim vešom nesuđenih partnera iz sivog doma. A sivodomci su bili raznovrsni. Kao i među svom decom podvrgnutoj specijalnom vaspitanju, među njima je bilo različitih i po intelektu i po kulturi, opštoj i kulturi ophođenja. Ipak, odluka je pala da ih od svih predstavlja baš Sarma. Mislili su da će njegovo obraćanje u stilu: „Šta je klošari?“, ostaviti jak utisak. Ali kad je prekoračio ovlašćenja i počeo da se otima sa Aligrudićem oko hulahopki, pala je odluka da se ipak nadalje ne ističe. I tako… Jedni su prkosili Staljinu, drugi Imre Nađu, treći Čerčilu. Hipnoza je zbilja bila duboka.
No, da rezimiramo. Nije Nikolić ni sutradan stvarno tražio ni težio da Srbija bude ruska provincija, kako četrdesetosmaši uveliko spinuju javnost. I nije to razlog zbog koga bi moralni ljudi zahtevali Nikolićevu smenu. Da jeste tražio, bio bi to jak razlog da ga smene, ne zbog Rusije, već zbog Srbije. Iz istog razloga, lično bih posmenjivala, da mogu, i nedićevce i četrdesetosmaše svih boja u Srbiji. Nikolić je tek u sredu veče, gostujući u Dnevniku TV Pink, nagoveštavanjem mogućnosti uvođenja vanrednog stanja načinio ozbiljan dvostruki prestup. Bez razloga je širio paniku među građanima. Bez ičije dozvole izneo je moguću stratešku opciju najvišeg ranga, javno. Svi su na to reagovali, pa čak i Vladin sekretarijat, koji se ogradio od Nikolićeve izjave. Ali i to je smešno. Da li iko zbilja veruje da iskusan političar kakav, bez sumnje, jeste Tomislav Nikolić, izriče nešto tako kao slučajnu omašku, kao gaf koji ga vodi razrešenju dužnosti, i sl?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari