Srbi u Kutiji šibica

Pred više stotina ljudi, mahom Hrvata, pukovnik HV-a derao se na petoricu Srba i maltretirao ih da do besvijesti sprintaju gore-dolje, a publika je sve to pozdravljala pljeskom. Opisani događaj nije se zbio 1992. u Lori, već 2006. u Zagrebu. Točnije, u „Kutiji šibica“.
Naime, najveći i najpoznatiji malonogometni turnir u Hrvata u svom je minulom izdanju ugostio i petoricu nogometaša iz Beograda i Novog Sada koji su nastupali za osječku ekipu „Night bar Patika“. Dakle, priča nije onakva kako iz prve rečenice izgleda. Odnosno jest, ali to je u malom nogometu normalno: voditelj ekipe koji se ne dere na svoje igrače i koji ih ne maltretira da trče naprosto nije dobar voditelj ekipe. A voditelj ove ekipe bio je pukovnik HV-a Ante Jurilj, čovjek koji iz Domovinskog rata pamti i višemjesečno zatočeništvo u logoru Manjača, pošto ga je 1991. kod Hrvatske Kostajnice zarobila srpska vojska.
„Ako sam ja katolik, a jesam, onda je normalno da sam oprostio sve. I svatko tko je katolik mora oprostiti“ – tumačio je Jurilj znatiželjnim novinarima.
Čitajući reportažu o osječkom timu, sjetih se jednog „hakla“ koji sam u istom tom Zagrebu gledao 15 godina ranije. Igrao se nekakav turnir u Prečkom i ekipa iz Dubrave gubila je s pet golova razlike od ekipe nekakvih lokalnih Srba. I uvedoše u igru dječaka od najviše 12 godina, čiji je jedini zadatak – vidjelo se to iz aviona – bio da udara ove Srbe po nogama, ne bi li kojeg isprovocirao da mu vrati, e kako bi ekipa iz Dubrave mogla slomiti kosti tim Srbima.
I sve se to doista i dogodilo. Srbi su dobili teške batine, a od daljnjeg masakra spasila ih je pojava dvaju MIG-ova JNA i prodorni zvuk sirene: bila je to prva zračna uzbuna u Zagrebu i napadači su se razbježali u skloništa.
Koja je pouka ove paralele? Možda nikakva. A možda bi se kratka povijest hrvatsko-srpskih odnosa mogla ispričati i kroz vječitu hrvatsku malonogometnu dilemu: uvaliti Srbima sportsku opremu, ili selotejp?