Srbija i NATO

Relativna pobjeda radikala u Srbiji prilika je da se razmotri naoko najuvjerljiviji argument za hrvatsko članstvo u NATO paktu, tzv. velikosrpska opasnost. No prethodno treba razmotriti proizlazi li uvjerljivost „velikosrpskog argumenta“ za naše članstvo u NATO-u odatle što je strah od novih sukoba sa Srbijom opravdan, ili iz toga što su drugi argumenti neuvjerljivi… Naime, svi ostali argumenti – NATO kao uvjet ulaska u EU, NATO kao uvjet bržeg dotoka kapitala i jeftinije hrvatske vojske, te NATO kao novi oblik bratstva i jedinstva hrvatskog sa slobodnim narodima Amerike, Europe i Afganistana – u očima hrvatskih građana očito padaju pred argumentom da bi naša djeca opet ginula za tuđe interese. Posve je drugačije ako je opasnost od Srbije realna: u tom bi slučaju u sukobu sa Srbijom Hrvatska kao članica NATO-a imala manje žrtava… No na kojim se to analizama temelji zaključak da bi se nikad snažnija Hrvatska toliko trebala bojati nikad slabije Srbije da zbog nje treba i u NATO? Nije li se situacija u zadnjih petnaest godina ipak radikalno promijenila, i to ne u korist srpskih radikala, nego hrvatskih građana kojima je do mira i razvoja? Nije li Srbija izgubila i Kosovo i Crnu Goru? I Vojvodina kreće u pravcu samostalnosti veće od one u Titovoj Jugoslaviji…