Srpski radnik kao šegrt 1

Privreda Republike Srbije je devedesetih godina 20. veka dovedena u stanje „entropije“.

Kao simbol prepoznatljivosti da su srpske fabrike imale svoje mesto na regionalnom i globalnom tržištu govore empirijsko-statistički pokazatelji. Primera radi, „Zastava“ je u periodu od 1954. godine proizvela 4.680.000 automobila. Nazivali su je integrativnim faktorom jugoslovenskog tržišta i metaloprerađivačke industrije.

Sa kooperantskom mrežom od 386 poslovnih sistema, raspoređenih u 180 gradova tadašnje SFRJ, iznedrila je inženjere i industrijske radnike, od kojih su neki „akreditovani“ u Japanu. Nisu izostale ni spoljnotrgovinske aktivnosti „Zastave“ koje karakteriše izvoz 623.000 automobila u 76 zemalja. Zastavin radnik Šumadinac, „gedža u opancima“ (kako su ga neki nazivali) polagao je majstorski „ispit“ i na probirljivom američkom tržištu. Vrhunac prosperiteta „Zastave“ postignut je 1989. godine, kada je sa proizvodnih traka sišlo 210.000 automobila.

Sumorne devedesete 20. veka podstakle su grupu profesora Ekonomskog fakulteta u Nišu da u saradnji sa uglednim privrednicima iz SRJ, 1991. formiraju „Srpsku federaciju za franšizing“ (SFF), u nameri da promovišu preduzetništvo na ovim prostorima.

Vreme nas nije prepoznalo a kreatori ekonomske politike nisu podržali. Zalagali smo se da mali privrednik postane kooperant „Zastave“ po modelu franšizinga. Namera nam je bila da familija sklapa „jugo“. S druge strane, promovisali smo projekat da leskovačka pljeskavica postane brend jugoistočne Srbije „tople južnjačke duše“ kao što se Amerikanci prepoznaju po Mek Donaldsu (hamburgeru).

Dođe vreme, sve se preokrene.

Nakon „petooktobarske revolucije“ nova „elita“, najčešće bez ijedne godine radnog staža, nazivala je „Zastavu“ „gigantom na staklenim nogama“.

Finansijski sektor postade gospodar realnom sektoru. Umesto da realni sektor bude „gospodar“ finansijskom, banke postadoše „centri“ moći, oko kojih se sve više okupljaju tranzicioni gubitnici, bivši „graditelji“ srpske privrede, koji se s praznim džepovima i „borama“ na licu ogledaju na fasadama velelepnih banaka, tražeći, pogledom, kroz matirano staklo, svog bivšeg „predradnika“ sada bankarskog oligarha. Ko ima i Bog mu daje.

S druge strane srpski radnik, do juče prepoznatljiv kao majstor, sada je zahvalan i Bogu i ljudima, ako ga menadžeri Jure, Leonija prepoznaju kao potencijalnog radnika.

Osnivači SFF bili su hroničari svih ovih događaja, pokušavajući da kreatorima ekonomske politike skrenu pažnju da nisu iskorišćeni svi modeli preduzetništva za prestruktuiranja naše privrede. Potpisnik ovog teksta je pre tri godine objavio prilog „Franšizing u pomoć“ u ovoj rubrici prepoznajući kompaniju „Fijat“ automobili Srbija (FAS) kao „poligon“ za testiranje franšizinga kao modela preduzetništva, (sa)mozapošljavanja i reindustrijalizacije Srbije.

Otvara se pitanje šta se to desilo da srpski majstor koji je proizvodio 80-ih godina 20. veka automobil „jugo amerika“ i osvojio priznanje japanskog ministarstva privrede (1986) „sertificiran“ po modelu nove japanske filozofije Šigeo Šinga, sada ushićeno kaže „imao sam sreće“ da postanem „konfekcionar kablova“ u svetski priznatoj kompaniji.

Globalizacija-internacionalizacija tržišta, transnacionalna povezanost, kolonijalno „ropstvo“ novog modela privrednog razvoja, „nevidljive ruke tržišta“, ili nešto drugo: „Sila Boga ne moli, Bog silu ne voli“.

Što bi rekao naš narod: „u se i u svoje kljuse, tuđa ruka svrab ne češe“. Trebalo je da prođe četvrt veka pa da kreatori ekonomske politike u Srbiji proglase franšizing kao model razvoja preduzetništva. Krenuli smo putanjom „umornog“ puža. Naš preduzetnik još uvek je šegrt koji treba mnogo da uči da bi postao kooperant evropskog proizvođača automobila „Krajsler automobili Srbija“.

Iako naš preduzetnik nije imao šanse, ili nije „umeo“ da postane franšizat (kooperant) inostranim kompanijama koje su svile gnezdo u Republici Srbiji (kao što su npr: FAS, Leone, Jura…), ima još nade. Kako bi naš narod rekao „nada poslednja umire“.

Prisetih se da nam još nisu sve lađe potonule. U limskoj dolini, u Priboju, FAP čeka strateškog partnera, gazdu, zašto ne iskoristimo strategiju reindustrijalizacije srpskog, nekada jugoslovenskog giganta, po modelu franšizinga. Počnimo, selektivno, od oživljavanja pojedinih proizvodno-tehnoloških celina FAP-a, na primer kamiona za Vojsku Srbije, karoserija za autobuse, umesto da ih radi Niš ekspres kao prevozničko-turistička organizacija, što je, ekonomski, verovatno, neisplativo ovoj „primadoni“ na drumskim putevima.

S druge strane, rakovički basen „dremežljivo“ dočekuje i ovu jesen. Zašto ne iskoristi franšizing kao model oživljavanja proizvodnje poljoprivredne mehanizacije, kada to rade industrijski razvijene zemlje. To nije strana scena na domaćoj pozornici, već proba za „pretpremijeru“. Još ima živih svedoka, radnika-preduzetnika koji su se prilikom boravka, obuke za proizvodnju juga-a, u Japanu (1985-1987), uverili da je proizvodnja automobila Tojota zasnovana na franšizing preduzetničkoj saradnji.

Ovim se ne iscrpljuje spisak potencijalnih preduzeća za razvoj preduzetništva po modelu franšizinga. Nedavno nam je stigla IKEA. Podsetimo se da je i proizvodnja komadnog nameštaja ove renomirane kompanije zasnovana na franšizing kooperaciji.

Autor je profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Nišu i do 2005. potpredsednik Srpske federacije za franšizing

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari