Borka Pavićević Sa jedne strane zahuktava se potreba za razjašnjenjima poslovanja mafija, duvanskih, drumskih i ostalih. Odnosno, razjašnjenja odnosa države i mafije. Sa druge, podiže se stepen pripravnosti za eventualni dan kada će se krucijalni optuženici za ratni zločin hapšenjem privesti pravdi.

Borka Pavićević Sa jedne strane zahuktava se potreba za razjašnjenjima poslovanja mafija, duvanskih, drumskih i ostalih. Odnosno, razjašnjenja odnosa države i mafije. Sa druge, podiže se stepen pripravnosti za eventualni dan kada će se krucijalni optuženici za ratni zločin hapšenjem privesti pravdi. I javlja se teza, politička pretnja, artikulisana pretnja da bi moguće hapšenje „junaka“ izazvalo proteste, nerede i destabilizaciju države, uzmimo sada taj pojam zdravo za gotovo, pojam države.
Pa pre nego što se zahukta mašinerija pretnje, ucene, i intenziviranja straha svim sredstvima, govornim, za sada, propagandnim, možda ne bi bilo loše dovesti u pitanje jednu takvu tezu. Da će, u tom slučaju – u slučaju da Ratko Mladić bude „isporučen“, da se poslužim takvim jezikom, jer je kao takav uveden u svakodnevni javni diskurs – doći „do ustajanja na noge“ svega živog. Ne znam šta se pri tome misli o mrtvima, „njihovim“ i „našim“.
Ne raspolažem nikakvim egzaktnim podacima, rezultatima anketa, nikakvim posebnim stručnim analizama javnog mnjenja, no vidim da je u toj pretnji sadržan strah onih koji prete da ipak tako neće biti. U pitanju da li je „narod“ više zainteresovan za istinu o uzrocima imanja i nemanja, za poslovanje mafija i države, ili, pak, za istinu o ratnim zločinima, nema za ovu priliku nikakvog vrednosnog suda, a i samo pitanje jeste retorično, budući da bi se moglo zaključiti i da su uzroci i „koreni“ divljanja istoga, ratnog porekla. Ipak mislim da je „narod“ već odavno bivajući subjekt ili objekt „transparentne tranzicije“ promenjen utoliko što je neposredna stvarnost toliko jak nalog za „šta nam je činiti“, da je prevladavanje moralnog nad korisnim, ili korisnog nad moralnim, nešto što se samo može susresti, ili definitivno razići, što bi bilo ravno ili prelaskom u sledeću društvenu fazu (dakle reč je o društvu, a ne o državi), ili krenuti putem definitivnog suicida.
Oni koji prete mogućom destabilizacijom navode primer hapšenja Šljivančanina, ne vidim da prete onim danom, onom noći kada je Slobodan Milošević odveden, „isporučen“ u Hag.
Dobro se sećam te noći, sećam se vatri i pesama na Topčiderskoj zvezdi, sećam se njegovog „odlaska“ ni manje ni više nego Konavljanskom ulicom. Svaki toponim u ovoj zemlji ima svoje značenje, bez obzira na to što se može „prekrštavati“ koliko god puta to nalaže nepolitičnost vladajućih elita. Odsustvo svesti o sopstvenom značenju i delanju.
Sećam se i svetala koja su učinila „transparentnim“ čitav kraj oko Muzeja 25. maj, i noć pretvorile u dan, sledeći dan, u kome je Mira Marković, po svedočenju novinara B 92, nešto i doručkovala, ne bih sada navodila sofisticiranost toga doručka.
Čini mi se da bi se u pobuni protiv hapšenja i „isporučivanja“ Ratka Mladića mogla angažovati ona ista grupa ljudi, velika grupa unesrećenih ljudi, koju su mnogi karakterisali kao „žrtve tranzicije“, koja je bila okupljena oko pokušaja da se sahrana Slobodana Miloševića instalira u Muzeju 25. maj, kao sahrana Josipa Broza Tita.
„Gde si Slobo“, govorila je u kameru jedna žena, „dok si ti bio živ imala sam lekove, sada nemam ništa“.
Dakle, paradoksalno ili ne, socijalni element i rezultati tranzicije, mogao bi biti temelj na kome bi se mogao angažovati „narod“, za koga jedan deo elita, partijskih, ume da kaže kako je „glup i primitivan“ i oduvek takav kakav je danas, to je sjajna isprika za sopstvenu odgovornost, posebno onda kada se besomučno ponavlja kako su krivica i odgovornost individualnoga karaktera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari