Što je nama Srbija danas

Majestic je od svih beogradskih hotela najbliže središtu i srcu grada, a ipak je u svim vremenima bio malo skrajnut. Taman toliko da do čovjeka, ako on to neće, ne stigne višak galame tog velikog balkanskog grada, koji je ovih dana jedan novinar sa Zapada u oduševljenju nazvao Low Budget New Yorkom.
Nedavno se Majestic renovirao, pa su u uskome hodniku koji od recepcije vodi prema liftu i sobama, načinjene osvijetljene niše u zidu, i u svaku je obješena po jedna fotografija iz povijesti hotela. Portret arhitekta i prvog vlasnika Minića, lijepog i starinski gospodstvenog čovjeka, a onda na drugoj slici on s obitelji. Zatim fotografija s nekakve interne proslave, na kojoj su, trideset i neke, bili konobari, sobarice, kuhari, recepcioneri. Portret mladog konobara iz istih godina, pa slika liftboja, malog crnčića. Bilo je takvo vrijeme, kada su crni liftboji bili u modi, pa je i Majestic imao svoga. A onda slika iz 1940, kada je osnovano hotelsko sportsko društvo…
Niže se tako jedanaest slika jednoga davno prošlog, mahnitanjem historije zbrisanog vremena, nižu se jedno za drugim lica i persone građanskoga Beograda, koji sliči građanskome Zagrebu kojega također odavno nema, a kao dvanaesta fotografija, u zasebnoj niši, visi slika čovjeka za kojega se ne kaže u kakvoj je funkciji i kakva je njegova uloga u povijesti Majestica. Tek piše: Miroslav Krleža (1893-1981).
Oni koji bolje poznaju životopis velikoga hrvatskog i najvećega zagrebačkog pisca znaju da je Krleža uvijek odsjedao u Majesticu. Tu je održavao redakcijske sastanke, nalazio se s prijateljima i ogovarao Srbe ili Hrvate. Već one koji su mu se tog časa našli na zubu. U Majesticu je, tvrdi legenda, primio i izvještaj o sudbini svoga prijatelja Dragiše Vasića, pisca i intelektualca, koji je završio u štabu Draže Mihailovića. Nikada ga Krleža nije prežalio i nikada nije prestao o njemu govoriti.
U Majesticu je Miroslav Krleža sigurno proveo i neke od najljepših dana svoga života, one u kojima se najviše osjećao Krležom, poštovanim i voljenim. Kroz njegove „Zastave“, na desetinama stranica jedne veličanstvene jugoslavenske epopeje i gorkoga razočaranja Jugoslavijom promiču riječi srpskoga jezika, ekavske i mehke, promiču beogradski teški i vreli turcizmi, puni mraka i derta, govori se raskošno kao kod Bore Stankovića, govori se u „Zastavama“ i srpski, kao u malo kojega srpskog pisca, i posve je sigurno da je Hotel Majestic, iz Krležine perspektive, bio zavičajem i maternicom toga govora.
Ali sve to ovoga časa ne bi bilo važno, niti bi se u ovoj priči spominjalo, da se nakon svih krvavih srpsko-hrvatskih ratova i razlaza, te nakon mračnih i zaglupljujućih Miloševićevih godina, u kojima su se ljudi najprije učili mržnji, da bi ih potom progutao stupor ignorancije, da se nakon svega što je praznilo naše srpsko-hrvatske duše od svega što je susjedovo, nije našao netko tko je na ikonostasu Majestica kao dvanaestu, i posljednju sliku stavio portret Miroslava Krleže. Bilo je gostiju i mimo, i poslije njega, ali je netko odlučio da se baš na njemu zaustavi vrijeme i da baš na Krleži zastane jedna hotelska vječnost. Pa kada se danas, na marginama tamošnjih izbora, upitamo što je nama Hrvatima Srbija, odgovor je i taj kako nam je Srbija jedina zemlja na svijetu u kojoj može postojati hotel na čijem zidu visi slika velikoga hrvatskog pisca.
Ta činjenica neće prebrisati sve naše blajburge i jasenovce, učiniti manje važnim vukovare i tenkove koji su stizali preko Dunava i Drine, neće ta činjenica uskrsnuti mrtve, niti poništiti ono zbog čega se i dandanas u našim novinama mržnja prema Srbima smatra politički nekorektnom i možda nepristojnom, ali ne i atavizmom divljaštva, te duhovnim predvorjem Jasenovca, onim što nas doista čini krivim jer emocionalno prihvaćamo zločin koji se dogodio prije našeg rođenja. Međutim, činjenica da samo u beogradskome hotelu, i nijednom drugom na cijelome širokom svijetu, živi i mrtvi Krleža, simbolički potvrđuje koliko nam je i danas Srbija važna i koliko će nam sutra i zauvijek biti važna, koliko god duboka bila naša mržnja, koju sa Srbima uz škrgut dijelimo kao što braća dijele očevinu.
Srpski nacionalisti uvijek su tvrdili da je Krleža mrzio Srbe. I doista, toliko je pogrdnih riječi, pisanih i s gađenjem, i s visine, izrekao o Srbima. Činio je to manirom staroga ekspresionista, s puno boja, mirisa i nakaznih slika. Da je ikada bilo zbilja velikoga srpskog pisca koji bi o Hrvatima tako ružno pisao, ne da ne bi u Hrvatskoj visjele njegove slike i igrali se njegovi dramski komadi, nego bi iz svake knjige bilo izbrisano njegovo ime. Ali nitko gotovo istovremeno nije o Srbima pisao s takvim razumijevanjem i s takvom dubinskom identifikacijom, nitko pri dodiru sa srpskom kulturom i poviješću nije bivao takav Srbin a da ne prestane biti ono što jest, kao što je to činio Miroslav Krleža. Naravno, nacionalisti pred tom činjenicom zažmire, ali dok god ima onih koji vide što treba vidjeti, Srbija će kulturnim Hrvatima biti važna. Uostalom, i Matoš je lajao štošta na srpski račun, ali s istom emocijom kao i Krleža, tako da i danas lebdi njegov duh iznad Skadarlije. Stotinjak godina kasnije Srbija nam može biti samo još važnija, za stoljeće povijesti koju smo zajednički dijelili.