Nedavno se pojavio članak našeg poznatog (i sjajnog) reditelja Gorana Markovića pod naslovom Strah od smrti. On se, na izvestan način, s pravom suprotstavlja stavu uvaženog psihijatra Ljubomira Erića – da u osnovi umetničkog stvaranja leži strah od smrti. Ali, gospodin Marković pravi sličnu grešku i tvrdi to isto, samo je strah od smrti zamenio strahom od proticanja vremena.

Nije sporno da strah (bolest, proticanje vremena…) može da služi kao budilnik i putokaz ili samo kao „okidač“ za neke (potrebne) promene koje treba da napravimo u životu. Strah može biti tema ili inspiracija, ali se on ne nalazi u osnovi bilo čega značajnog (sem bolesti, agresije i nasilja), pa ni u osnovi za umetničko stvaranje. Potreba za umetničkim stvaranjem ili za bilo kojom kreacijom, ugrađena je u naše duhovne i materijalne matrice koje prate našu bezuslovno besmrtnu dušu kroz njene avanture u fizičkoj realnosti. To je potreba da proverimo svoja ubeđenja i iskažemo svoj pogled na svet: naš odnos prema sebi i drugima, prema ljubavi, bolesti, strahu, prirodi, seksu, smrti, religiji, snovima, nauci…

Ne postoji nikakvo realno, geofizičko vreme, kako smatra gospodin Marković.

Vreme, kao ni prostor, ne postoje! Oni su samo naša psihološka percepcija, koja nam je (u fizičkoj realnosti) potrebna radi orijentacije. Ne pretvaramo mi neko apsolutno vreme u dramsko vreme. Svaka drama ili film imaju neko „svoje“ vreme. To bi se uočilo ako bismo u filmu ispremeštali događaje i dijaloge. Tada bi sve izgledalo nerazumljivo i besmisleno. Možemo ovo reći i na drugi način, onako kako je govorio Ajnštajn: postoji onoliko vremena koliko ima posmatrača. Ovo se naročito ispoljava u domenu kvantne mehanike, kod tzv. nelokalnosti, koju ni Ajnštajn nije razumeo niti prihvatao, jer se po saznanjima savremene nauke tamo gube vremenske i prostorne dimenzije. Ova savremena naučna znanja se približavaju mnogim duhovnim spoznajama koje, nažalost, nemaju mnogi ne samo psiholozi i reditelji nego ni oni koji bi trebalo da ih imaju i koji stalno pričaju o njima.

Dilema oko toga – da li je univerzum konačan – od 11. februara 2003. godine više ne postoji s naučne tačke gledišta. Dakle, univerzum je konačan.

Možda je interesantno napomenuti da savremena nauka ne zna šta je vreme!

Želeo bih da ukažem na jednu moguću paralelu između duhovnih i naučnih znanja. Naime, u Njutnovoj mehanici vreme ne zavisi od prostora. Geometrijski se ovo interpretira tako što se osa vremena, kao četvrta koordinata, postavlja upravno na prostorne koordinatne ose, ali to je samo model i ne znači realno jedinstvo nekog četvorodimenzionog sistema prostor-vreme. Takvo jedinstvo je tretirao profesor Minkovski u svojoj geometriji, saglasno čuvenim Lorencovim transformacijama i nekim posledicama specijalne teorije relativiteta. U takvom prostoru sa četiri dimenzije dolazi se do čudnih zaključaka: sve što može da se dogodi već postoji u budućnosti, a nastavlja da postoji i u prošlosti! Dakle, šetajući po osi vremena, mi se susrećemo samo sa događajima u njihovoj sadašnjosti. To upravo govore duhovne spoznaje koje tvrde da postoji samo večno sada.

Milovan-Mića Jovanović, matematičar i pisac iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari