Snežana Kresoja Projekat ujedinjene Evrope je projekat modernosti: civilizacijski projekat koji promoviše ideju prava i počiva na vrednostima liberalne demokratije i slobode, negovanju tradicija civilnog društva i pravne države, te neprekidnoj potrazi za mirom i životom utemeljenim na dostojanstvu.

Snežana Kresoja Projekat ujedinjene Evrope je projekat modernosti: civilizacijski projekat koji promoviše ideju prava i počiva na vrednostima liberalne demokratije i slobode, negovanju tradicija civilnog društva i pravne države, te neprekidnoj potrazi za mirom i životom utemeljenim na dostojanstvu. Suštinu političkog imaginarijuma Evrope odslikava ideja građanstva kao političko-moralne opcije. Ujedinjena Evropa je projekat mira.
U Srbiji, dvanest godina po okončanju ratnih dejstava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, predominantni su tonovi nerazumevanja kako evropskog, tako i globalnog političko-istorijskog konteksta. Političke, ekonomske i kulturne elite projektuju vlastitu, autistističnu geopolitičku arhitekturu i iscrtavaju vlastite geopolitičke karte priželjkujući doba novog hladnog rata kojim bi se pozicija Srbije (u svetlu rešavanja statusa Kosova, određivanja Srbije prema presudi Međunarodnog suda pravde) relaksirala, a elite oslobodile odgovornosti. Evroatlantske perspektive nisu politički relevantna tema i samo zahvaljujući sinhronizovanim podsticajima predstavnika međunarodne zajednice i konstantnom političkom i ekonomskom inputu čuju se deklarativna zalaganja za evroatlantsku budućnost Srbije.
Javna retorika i usiljeni proevropski tonovi u podtekstu nose ništa drugo do stereotipiziranu distribuciju straha, predrasuda i kultur-rasizma, a u cilju akumulacije političke moći. Promoteri nove evroatlantske etike i estetike u Srbiji ostaju zarobljeni vlastitom „kvadraturom kruga“, jer i pored deklarativne spremnosti da se prihvate bazične evroatlantske vrednosti i standardi, na političkoj agendi ne nalaze se bezbednost i sigurnost građana, evroatlantske integracije niti regionalno pomirenje. Ove teme ostaju u senci političkih principa (od nultog do n-tog) koji demonstriraju nespremnost elita da deluju kao odgovorni i racionalni subjekti.
Nedostatak akumuliranog političkog iskustva modernosti uzrokuje nemoć Srbije da se okrene izgradnji političkih institucija i kao centralno promoviše pitanje bezbednosti i sigurnosti građana. Srbija nema snage da promoviše princip autonomnog i slobodnog građanina niti da živi iskustvo liberalno-demokratskih načela, kao par excellance evropskih načela moderne.
Pokretanje procesa pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju u oktobru 2005. (i suspenzija u maju 2006) od strane promotera ideje da je samo izolovana (ili u savezu sa Rusijom), domaćinska Srbija slobodna, dostojanstvena i srećna, iskorišćeno je da se pošalje poruka da se Srbija kao jedna od najstarijih evropskih zemalja neće odreći vlastitog suvereniteta i da će se dostojanstveno suprotstaviti „briselskim ideološkim diktatima“.
Srbijanske elite koje recikliraju vlastitu (sve)moć zadržavaju za sebe ekskluzivitet ne/promovisanja značaja procesa evroatlantskih integracija. Poništavajući političku volju i autonomiju građana Srbije (u ovom trenutku dovodeći do besmisla pregovore o formiranju vlade), praktično proizvode i u oblasti evroatlantskih integracija suvišnost običnog čoveka. Građanin Srbije je suvišni i nepriznati građanin. Uskraćen za pravo da bude adekvatno informisan, za pravo da se njegova politička volja poštuje, on je uskraćen da vodi bezbedan život u sigurnom okruženju. Uskraćen je za priliku da postane građanin Evrope živeći u skladu sa temeljnim civilizacijskim normama i vrednostima.
Konstanta odnosa elita prema suvišnom građaninu u Srbiji je prezir. Nipodaštavanje interesa i potreba građana nije samo privilegija vladajućih nomenklatura prve Srbije, već i elita koje promovišu opozitne stavove, bilo sa pozicija političkog ekskluzivizma ili moralne superiornosti druge i drugačije Srbije. Metodologija obezvređivanja suvišnog građanina je istovetna: iznova se dovodi u pitanje legitimitet građana koji glasaju za Srpsku radikalnu stranku (koja promoviše tvrdu antievropsku, antihašku, antinatovsku retoriku); dovodi se u pitanje njihova kompetentnost da odlučuju o budućnosti, a na temelju činjenice da su oni „nepismeni, zaostali, polururalni, konzervativni deo Srbije, koji ne razume šta su prioriteti“. Otuda elite prvih, drugih i inih Srbija smatraju da je neophodno da se etablira „svesna manjina koja je u stanju da artikuliše prioritete koje osećaju građani u celini, pa i oni koji nisu u stanju da ih izraze svojim glasom na izborima“.
Ukoliko postoji „zavera elita“ (F. Fišer), ukoliko postoji kontinuitet politika elita u savezu, koje nemaju interes da se Srbija promeni i postane deo Evrope, onda su to politike elita svih do sada proklamovanih Srbija, koje nekrofilno parazitiraju na nasleđu režima Slobodana Miloševića. A stvarna Druga Srbija je Srbija građana, nevidljivih, marginalizovanih pojedinaca koji, vođeni vlastitim moralnim standardima, ostaju dosledni poštovanju građanskog načela kao političko-moralnog i duhovnog, no čije oglašavanje u atmosferi opšte apatije ostaje tek simboličkim gestama. No, politički beznačajno.
Odgovorni suvišni građanin je samo dopušteni incident kojim se društvo štiti od neprijatnog suočavanja sa istinom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari