Sudac ili pas

Samo onaj tko se pravio da ne vidi, nije u ratu htio vidjeti naljepnice „Psima i Srbima ulaz zabranjen“. Psi su se nakon rata riješili lošeg društva i njima je krenulo. Zaštićeni su i zakonom i moćnim psećim lobijem. To je na svojoj koži osjetio riječki općinski sudac Velimir Radošević koji je, u strahu za svoju majku, posredujući između dva psa, usmrtio tuđeg, i to retrivera koji se smatra najljubaznijim od svih. Mediji su zarežali, a Radoševićev je matični sud zatražio od Državnog sudbenog vijeća da provede stegovni postupak protiv Radoševića. Stegovni postupak protiv njega očekuje i ministrica pravosuđa Ana Lovrin, vlasnica nekoliko pasa. Odgovornog za taj kinocid optužuje se za povredu Kodeksa sudačke etike, koja vrijedi i u privatnom životu, jer se ni u jednom slučaju ne smije okrenuti leđa profesionalnoj kulturi.
Osim kad se sudi Srbima! Kada se neki ljudski lobi digao da iskritizira suca Slavka Lozinu koji u ubijanju Srba u Lori nije vidio ni prekršajno, a kamoli kazneno djelo? Koliko je bilo prebijanja Srba u privremenim ratnim zatvorima poput Kerestinca, Velesajma i drugih? Srpsku ženu shrvanu propašću svoje prošlosti i obitelji, koja se nakon sloma živaca u Karlovcu, na balkonu, zamotala u jugoslavensku zastavu, sutkinja (ima psa) je osudila na drastičnu zatvorsku kaznu. Da je ta nesretna žena kojim čudom zalajala, možda bi joj, kao nekoj novoj, nezaštićenoj pasmini, u pomoć pritekle udruge za zaštitu i udomljavanje pasa.
Tko je onda zazivao „najviša etička načela“ u obnašanju sudačke dužnosti i upozoravao na „štetu ugledu suda“? Koliko se stručne javnosti pokrenulo kada je državni tužitelj Vladimir Šeks oslobodio ubojice obitelji Zec? I još danas kada se radi umirivanja europskog javnog mnijenja prigodom šatro suđenja Hrvatima, uvijek neosnovano optuženim za ratne zločine, zbog simetrije uhvati kakvog Srbina povratnika, sud proradi punom „etičkom“ brzinom. Av-av!