Tko god je vozač dobro zna da se u prvoga ispred sebe možeš zabiti i ako imaš koncentraciju bolju nego Gari Kasparov te da možeš skončati u provaliji i ako si vozio brzinom dvadeset kilometara manjom od dopuštene.
Normalan čovjek svakako ne bi smio upravljati automobilom, a kamoli autobusom ili kamionom.

Tko god je vozač dobro zna da se u prvoga ispred sebe možeš zabiti i ako imaš koncentraciju bolju nego Gari Kasparov te da možeš skončati u provaliji i ako si vozio brzinom dvadeset kilometara manjom od dopuštene.
Normalan čovjek svakako ne bi smio upravljati automobilom, a kamoli autobusom ili kamionom. Tko god je vozač dobro zna za one situacije u kojima ne znaš što ti se dogodilo i zašto si učinio ono što si učinio. Zamisliš se i negdje odlutaš, ponese te trenutak ili te svrbe leđa, pa se usred vožnje pokušavaš počešati, i već si se zabio u automobil ispred sebe. Ili ne primijetiš koliko je oštra okuka u koju ulaziš, ili uopće nije oštra nego se na njoj samo vježbao početnik u čestogradnji pa je tako isprojektirao nagib česte da se pri malo većoj brzini pretvori u lansirnu rampu za let u provaliju. Tko god je vozač dobro zna da se u prvoga ispred sebe možeš zabiti i ako imaš koncentraciju bolju nego Gari Kasparov te da možeš skončati u provaliji i ako si vozio brzinom dvadeset kilometara manjom od dopuštene. Takoder, tko god je vozač znat će i to da si u oba slučaja dobro prošao, jer si s manje sreće mogao postati i ubojica.
Vozač autobusa na liniji Beograd – Split ubio je dvije žene. Brzinom od sto kilometara na sat zabio se u ogradu, pred skretanje za naplatne kućice prema Karlovcu. Na tom je mjestu dozvoljena brzina četrdeset na sat. Iako je Duško Olivari vozio dva i pol puta brže, tko god je vozač, pa još i zna to mjesto kod skretanja za Karlovac, shvatit će kako mu se to moglo dogoditi. Pritom, čovjek je vozio od Beograda, i prošao jedan od najzamornijih i najdosadnijih drumova uopće, taj nekadašnji takozvani autoput Bratstva&jedinstva, koji je taman toliko autoput koliko su Hrvati i Srbi uljudena braća, tako da su ga hvatali i umor i nervoza, a tko zna što još tog čovjeka u životu muči i što mu je sve odvlačilo misli. Sada je, međutim, gotovo. Duško Olivari na duši nosi dva ljudska života, i nosit će ih zauvijek. Kada listamo stranice crne kronike, unutrašnje politike, pa i sporta i kulture, svakodnevno nailazimo na zločine, opačine, gluposti, svinjarije i majmunarije za koje mirne duše, stavljajući ruku na srce, i na sve što nam je milo i drago, možemo reći da ih sami ne bismo mogli počiniti, izgovoriti ili napisati. Ali ima li doista takvoga među nama koji bi imao hrabrosti ustvrditi kako ne može uzrokovati zlo koje je prouzročio Duško Olivari? To bi mogao reći samo netko tko nije vozač ili nije jako pametan.
Međutim, nesretni Duško Olivari po nečemu jest jedinstven i različit od većine ljudi. Umjesto da se brani kvarom na autobusu, umorom ili svjetlima drugih automobila, on kaže: „Kriv sam i gotovo!“ Doista je teško sjetiti se ikoga drugog u ovoj zemlji tko bi priznao da je za nešto kriv.
Tamo gdje je moguće pljačku banke objašnjavati domoljubljem, a otmicu djeteta revoltom prema ocu ratnom profiteru, doista i nije lako sjetiti se nečega za što bi se čovjek mogao osjećati krivcem. Duško Olivari pravi je šofer od karijere, profesionalno vozi od 1979, i nije mu se u međuvremenu posrećio neki sigurniji, unosniji i društveno uvaženiji posao, na kojemu bi mogao ubiti puno više ljudi a da ga nitko ne smatra ubojicom. On je običan, danas nesretan Hrvat, koji će odgovarati za svoje zlodjelo. Kako god da bude, dva ljudska života ne mogu se vratiti i nemamo pravo relativizirati strašnu činjenicu da je Duško Olivari ubio. Ali taj obični vozač autobusa pitanje krivnje elaborirao je bolje nego itko drugi. Na neki način, Olivari za većinu Hrvata može biti moralni autoritet, a za svakoga on je osoba s ljudskim integritetom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari