Talibani iz naših birtija

Kad se mislilo da su svijetu pokazali sav užas koji postoji, talibani su otišli još dalje: nož za dekaptiranje žrtve dali su 12-godišnjem dječaku. Kad je obavio posao, dječak je podigao odrezanu glavu i kliknuo od trijumfa: na videosnimci se jasno uočava da dječakov glas još nije mutirao.
U psihologiji Zapada ovo je teško zlostavljanje djeteta, s trajnim posljedicama na njegovu psihu. S tugom možemo reći da je ovo dijete zauvijek izgubljeno za naš svijet: čak i da s njim doživotno radi tim najboljih psihologa, upitno je bi li se ikad oporavio od ove traume.
U psihologiji ekstremizma, međutim, ovo je svojevrstan obred inicijacije: svojim činom 12-godišnjak je stupio u svijet mučenika. I koliko god ova ekstremistička psihologija znači prijetnju za svijet, ovom je dječaku ta psihologija jedina šansa: kako god to nerazumno zvučalo, jedino u takvom svijetu i takvom sociopsihološkom – a zapravo sociopatološkom – kontekstu ovaj dječak ima šanse sačuvati svoj psihički integritet; u svakom drugom svijetu i sustavu njegov bi se integritet nakon ovakvog čina raspao.
Ovih je dana, tisuće kilometara zapadno od Afganistana, jedan čovjek s troje djece šetao Zagrebom, kad je iz obližnje birtije izletio čovjek i pozdravio ga nacistički podignutom rukom, kličući „Shalom!“ Zagrebački rabin, jer o njemu je riječ, ovu je priču sam ispričao na jučerašnjoj komemoraciji u spomen-području Jasenovac.
Naizgled, verbalni istup hrvatskog primitivca ne može se uspoređivati s koljačkim istupom afganistanskog dječaka. Ali onaj tko ne vidi da su ovakvi događaji povezani autocestom, ostat će iznenađen kad u visoko uzdignutoj ruci krvnika prepozna glavu svoga susjeda.