U jednom danu (25. april) Danas je na dve susedne strane objavio esej „Od mržnje do pseudonauke“ Vesne Rakić Vodinelić, „građanke Srbije“, redakcijski komentar „Zločin i poricanja“ i Koraksovu karikaturu, po pravilu bez reči, ali sa ubitačno jasnim značenjem. Dakle tema poricanja zločina, sadržana u sva tri priloga očito je vrlo aktuelna, pa sam sklon da joj pridodam sledeći tekst o istoj pojavi kod naših, ne baš neposrednih suseda.

U jednom danu (25. april) Danas je na dve susedne strane objavio esej „Od mržnje do pseudonauke“ Vesne Rakić Vodinelić, „građanke Srbije“, redakcijski komentar „Zločin i poricanja“ i Koraksovu karikaturu, po pravilu bez reči, ali sa ubitačno jasnim značenjem. Dakle tema poricanja zločina, sadržana u sva tri priloga očito je vrlo aktuelna, pa sam sklon da joj pridodam sledeći tekst o istoj pojavi kod naših, ne baš neposrednih suseda.
Samo dan pre objavljivanja pomenutih priloga u Danasu, navršilo se devedeset i dve godine od početka surovog pogroma Jermena u Turskoj. „24 april 1915, zora. Intelektualci, pisci, umetnici, nastavnici, advokati, doktori, jermenski poslanici, najvećim delom stanovnici Istanbula, hapšeni su jedan po jedan u njihovim stanovima i odvođeni… Nisu se vratili nikada“. Tako počinje jedan od tekstova Hranta Dinka, turskog novinara i pisca, jermenskog porekla, koga su 19. januara ove godine ubili turski nacionalisti (Sivi vukovi) jer se usudio da progovori o genocidu nad pripadnicima nacije iz koje potiče.
„Metz Jerghen“ (Veliko zlo) jedino je što se sme izgovoriti javno da bi se označio genocid u kojem je preko milion i po Jermena u roku od dve godine proterano ili pobijeno od strane mladoturske oružane sile. Čak ni te dve reči ne izgovaraju Turci, već neki od onih 60.000 Jermena koji su uspeli da prežive. I to tiho da ih drugi ne čuju. Muk. Ono što je učinjeno, učinjeno je i „ne treba vraćati istoriju u nazad“ – tako branioci turske nacije žele da pred očima Evrope i sveta, pokopaju sramnu prošlost. Književnik Orhan Pamuk osetio je potrebu da progovori o tome kao pripadnik naroda u čije je ime izvršen genocid. Morao je na neko vreme da se skloni iz Turske, pretilo mu se kaznom od 10 godina zatvora. Sivi vukovi, pripadnici versko nacionalističke organizacije koji su ubili Hranta Dinka, citiranog na početku teksta, a čiji je član bio i Ali Agdža, atentator na papu Jovana Pavla II, pretili su i Orhanu ubistvom. Takvi se ne šale. Otpor spoznaji istine je sistematičan i energičan. Još 1933. Nemac Franc Verfel napisao je roman „40 dana Musadaga“ o stradanju Jermena, koji je otkupio Holivud da bi ga filmovao. Nekoliko puta je turski lobi u Americi, u ime vernosti NATO-u, uspevao da preko američkog senata izdejstvuje blokiranje ekranizacije.
A kada su u Turskoj već počeli zaista da zaboravljaju zločin, svet je stavio do znanja da on ne zaboravlja. Prvo je jermenska kolonija u Francuskoj, masovno podržana od strane intelektualaca, političara i omladine, naterala političare da u Evropskoj uniji ne dozvole približavanje Turske Evropi sve dok ne preuzme odgovornost za sramni deo svoje istorije. Zatim je ovog 24. aprila, na godišnjicu genocida, u Rimu održana premijera filma koji su režirala čuvena braća Taviani, na osnovu knjige „La Masseria delle Allodole“ (uslovno prevodivo kao „Farma ševa“) koju je napisala Antonia Arslan. Da li je potrebno reći kakve efekte ostavlja svedočenje starice Zahre, koja je kao dete gledala kako joj turski vojnici vezuju trudnu majku za drvo i klade se da li je još nerođeno dete muško ili žensko. Zatim joj raspore majku, pa pobednici uz ushićenje odu da proslave što su pogodili da bi bilo muško.
Mnogo sitematičnije nego naši nacionalisti i Mladićeve jedinice, eliminisali su Mladoturci sve što nije „njihovo“. Menjali imena mesta, kao ono u Bosni, koja su bila dokaz postojanja drugačijih na tom prostoru. Zakonom pravim, i još više onim mafijaškim, zakonom ćutanja, pretnjama i ubistvima želeli su da zatru istinu. U Turskoj skoro da su uspeli. Međutim postoje i svet i istorija. Pred njima se ništa ne može zauvek sakriti. I Turska će jednom morati da bira između istine o sebi pisane patnjama Jermena i Evrope. Nedavne masovne demonstracije za laičku Tursku dokazuju da se većina opredeljuje za civilizacijsko nasleđe Kemala Ataturka i svet. Onog Mustafe Kemala, koji je kao i Mladić počeo oficirsku karijeru i ratovao na nacionalističkoj strani do 1924. godine, da bi 1934. zbog dubokih, pa čak i surovih, proevropskih reformi postao Ataturk – Otac Turske. Naši heroji-ubice nisu imali snage za preporod, već su odabrali adekvatno herojsko bekstvo.
Dok Turci idu dalje od Koste Čavoškog, pa ne smanjuju broj žrtava nego ih potpuno brišu, dotle Italijani – svedoci smo bili početkom godine pri sukobu dva predsednika država, Mesića i Napolitana – optužuju Hrvate za minimiziranje broja i značaja ubijanja i proterivanja (cinično nazvanog optiranje) italijanskog življa iz Istre. Pri tom sa svoje strane neobuzdano uvećavaju broj ubijenih i bačenih u kraške jame. Mučno je i navoditi, ali se licitira brojkama od 470 do 15.000 mrtvih, namičući leševe kako kome odgovara. Opet su Evropa i svet bili ti čiji je autoritet prinudio i jedne i druge da ućute dok istoričari obeju strana ne dopru do verifikovane ocene. Igrom brojeva najlakše se zatire strahota zločina, pa su ljudi bez časti izmislili neki svoj sudoku.
I konačno, u komentaru „Zločin poricanja“ iz Danasa navodi se tekst don Živka Kustića koji piše: „…napokon svi znaju da je tu (u Jasenovcu) pobijeno oko 70.000 a ne čak više od 700.000 nedužnih ljudi…“ Čak i da je to tačno, a netačna je i jedna i druga brojka, ostaje nepojmljivo verovanje da 70.000 pobijenih nedužnih ljudi nije zločin, ili bar ne preveliki. Izrazio sam sumnju u tačnost obeju navedenih brojki, evo zašto. Kao novinar svojedobno sam imao prilike da razgovaram sa jednim ozbiljnim stručnjakom, nekada zaposlenim u Saveznom zavodu za statistiku. To što mi je ispričao navešću samo okvirno jer mi je tražio da nikada ne objavim detalje, i dakako, njegovo ime. Držim se toga i po cenu da mi se ne veruje. Znam pouzdano da ta osoba čita Danas, pa kad pročita ovaj tekst, ukoliko želi, moći će da reaguje. U drugoj polovini šezdesetih godina obavljena je u tišini velika anketa o broju žrtava u Jugoslaviji, i posebno u Jasenovcu, kako bi se konačno ustanovio što tačniji broj žrtava Drugog svetskog rata kod nas. Rezultati te ankete rađene niz godina, zbog iznenađujućeg nesklada sa dotad publikovanim podacima, odštampani su u samo 30 primeraka, statistički obrasci negde odneti ili uništeni, a sve to stavljeno pod oznaku državne tajne. Jedan primerak otišao je u Generalštab, u političku upravu, čiji je načelnik tada bio Franjo Tuđman.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari