Test demokracije

Teško je imati išta protiv strategija, putokaza i politika koje bi trebale utrti put k ravnopravnosti žena i muškaraca. Uostalom, ravnopravnost spolova odavno je prestala biti marginalno pitanje, postavši jednim od onih testova demokracije kakvu priželjkujemo i u koju se svi rado zaklinju.
Nakon što je u listopadu prošle godine Sabor usvojio Nacionalnu politiku ravnopravnosti spolova, Vladin ured za ravnopravnost spolova preveo je i priredio europsku inačicu tog dokumenta koja ni po čemu bitno ne odudara od hrvatske varijante. Osim brojnih postavljenih ciljeva, koji se bave zaposlenošću žena koja je u trajnom nerazmjeru sa zaposlenošću muškaraca, ženskim zdravljem, ukidanjem rodnih stereotipa, uklanjanjem svih oblika diskriminacije i, dakako, nasilja, činjenica je da je, osim sličnih ciljeva, i hrvatskom i europskom dokumentu zajednički i nedostatak ključnog mehanizma – odgovornosti.
Politička volja za postizanje spolne ravnopravnosti nigdje, dakako, nije sporna. Političari a posebice političarke posvećeni su ideji u kojoj će biti normalno da žena bude na čelu države, vlade, parlamenta. Ipak, unatoč svoj posvećenosti, unatoč svim donesenim aktima koji se očekuju od zemalja zapadne demokracije, sasvim je izvjesno da će do realizacije takvih standarda »proteći još puno vode«.
Zastupljenost žena u tijelima odlučivanja daleko je od poželjne, ne samo u Hrvatskoj nego i u najnaprednijim zemljama ujedinjene Europe. Nezaposlenost žena, koja u Hrvatskoj od ukupnog broja nezaposlenih zauzima čak 60 posto, ni u Europi nije znatno bolja – 9,5 posto nezaposlenih žena u odnosu na 7,5 posto nezaposlenih muškaraca. Nasilje, koje se uglavnom odnosi na žene, ženama nesklona sudska praksa i razmjerno mali broj žena u vrhovima stranačkih lista, govore da je situacija svugdje manje-više slična.
Unatoč lijepim riječima podrške ženama, koje stižu iz svih struktura vlasti, brojnim hvalevrijednim dokumentima koji bi se trebali poštovati, teško je očekivati da će ravnopravnost spolova, ne samo u Hrvatskoj nego i u većini europskih zemalja, ubrzo postati istinski bitna.
Jednako kao što je teško povjerovati da će EK, pregovarajući sa zemljama kandidatkinjama, težište pregovora staviti na njihovo poštivanje odnosa i omjera među spolovima. Uz dužno poštivanje svim naporima, riječ je još o pitanju drugog reda.