Dobili smo Vladu; trebalo se nadati da će se i zakonodavna i izvršna vlast najzad okrenuti pitanjima i rešavanju problema koji su na putu razvoju, zapošljavanju, boljem životu. Ekonomski život Srbije je kroz dve trećine cele godine glavinjao – najpre uz predizbornu makroekonomsku politiku, potom u potpunom odsustvu te politike – bez jasne perspektive i uslova u kojima će se odvijati u ovoj, narednoj i godinama koje slede.
Dobili smo Vladu; trebalo se nadati da će se i zakonodavna i izvršna vlast najzad okrenuti pitanjima i rešavanju problema koji su na putu razvoju, zapošljavanju, boljem životu. Ekonomski život Srbije je kroz dve trećine cele godine glavinjao – najpre uz predizbornu makroekonomsku politiku, potom u potpunom odsustvu te politike – bez jasne perspektive i uslova u kojima će se odvijati u ovoj, narednoj i godinama koje slede. Nekoliko je akutnih problema čije rešavanje je neodložno da bi se određeni pozitivni rezultati sa kojima je završena prošla i započela ova godina – pre svega stabilizacija cena i rast proizvodnje zasnovan na izvoznoj ekspanziji – održali kao nov kvalitet naše ekonomije. Kaže se da su najvažniji izazovi za Vladu Kosovo i Hag; ja se, međutim, ne usuđujem da se upustim u bilo kakvo predviđanje raspleta u tom pogledu. Naveo bih samo privatizaciju – završetak privatizacije društvenog sektora i nedoumice oko javnih preduzeća u državnoj svojini – i usmerio pažnju na tri ključna izazova za ekonomsku politiku koja su međusobno čvrsto uslovljena: budžet koji treba doneti, zaustavljanje ekspanzije rasta zarada i povećavanje deficita trgovinskog i tekućeg platnog bilansa uprkos tome što se ekspanzija izvoza održava. Izjave ministara su smirujuće – u režimu privremenog finansiranja trošilo se štedljivo, ostvaren je višak prihoda nad rashodima; u celoj godini budžet će tako biti uravnotežen ili će čak biti ostvaren mali suficit. Ipak, za konačan sud biće potrebno da vidimo novi predlog budžeta, budući da je onaj koji je prethodna vlada uputila Skupštini bio „trošadžijski“ i da je, po relevantnim ocenama, izdatke budžeta trebalo skratiti za 25 do 30 milijardi dinara. Pitanje je, naime, da li je minimalan realni rast potrošnje u režimu privremenog finansiranja rezultat stvarnog odustajanja od potrošnje koja bi mogla delovati destabilizujuće, ili su ti izdaci samo odloženi, pa će se ostvariti u drugom polugođu. Upozoravajući je gotovo neverovatan rast rashoda za zaposlene u, inače, skromnim ukupnim tekućim izdacima budžeta koji su u prvom tromesečju ostali na nivou iz prvog tromesečja prošle godine. Otuda je stvorena sledeća tendencija: rast prosečnih zarada je početkom ove godine dostigao skoro trećinu, u njemu rastom prednjače zarade u javnom sektoru, zarade u sektoru privatne svojine trude se da ih prate, brzo rastu i one, ali su ipak na začelju, sporije su i od onih u društvenoj svojini; poresko rasterećenje je, nasuprot želji vlade da se prelije u investicije (dakle, u neke buduće zarade) preliveno u neto zarade. Povećana tražnja povukla je i rast prometa na malo – sve se nekako meri trećinama – ali se do sada nije prelila na cene. Eksplodirao je uvoz i raste, umesto da se smanjuje, spoljnotrgovinski deficit, uprkos visokom ritmu izvoza. Uz obilan priliv kapitala iz inostranstva stvari funkcionišu, uznemirenje na berzi i na deviznom tržištu je, zbog rizika da vlada ne bude formirana, trajalo tek dva ili tri dana. Ali to upozorava na moguće buduće lomove – bilo ako dođe do povećanja političkog rizika, bilo kada otplate skadenci zaduženja u inostranstvu, kojim se sada pokriva rastući trgovinski deficit i održava ravnoteža na unutrašnjem tržištu, dostignu iznose novog priliva kapitala pa se ravnoteža na deviznom tržištu premesti na drugu stranu – sa aprecijacije ka deprecijaciji.
Zbog svega, ne ohrabruje to što, umesto težnje da se nadoknadi zaostajanje u prilagođavanju makroekonmskog sistema i politike, u parlamentu posredstvom televizije ponovo gledamo nešto što liči na stranački EPP program. Lično sam ovih dana više voleo da gledam tenis, skupštinski prenos sam uključivao u pauzama i, uglavnom, nije se moglo zaključiti šta je na dnevnom redu i o čemu se vodi ona strastvena rasprava. Tek sam u informativnim emisijama saznao o čemu je reč. Ukidanjem beskrajnih prenosa iz Skupštine, samo bi se ubrzao njen rad, tim pre što je „javni servis“ koga su obavezali to da radi osakaćen ukidanjem trećeg kanala.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.