Desimir Tošić Odgovor na pitanje zbog čega lustracija i „dekomunizacija“ u bivšim jugoslovenskim republikama kasni u odnosu na istočnoevropske postkomunističke zemlje ne može da bude jednostavan ako se ne uđe u podrobniju analizu Saveza komunista među Srbima posle 1945. Iako je SKJ bio jedinstvena organizacija sve do smrti Josipa Broza, on se ipak različito razvijao po republikama, zahvaljujući izvesnim promenama koje su vršene u zemlji: odvajanje od Sovjeta 1948, privredna reforma 1965.

Desimir Tošić Odgovor na pitanje zbog čega lustracija i „dekomunizacija“ u bivšim jugoslovenskim republikama kasni u odnosu na istočnoevropske postkomunističke zemlje ne može da bude jednostavan ako se ne uđe u podrobniju analizu Saveza komunista među Srbima posle 1945. Iako je SKJ bio jedinstvena organizacija sve do smrti Josipa Broza, on se ipak različito razvijao po republikama, zahvaljujući izvesnim promenama koje su vršene u zemlji: odvajanje od Sovjeta 1948, privredna reforma 1965. i teritorijalna odbrana 1969. Da uzmemo u obzir samo neke događaje.
Prvo značajno širenje Saveza komunista, odnosno Komunističke partije Jugoslavije, vršeno je za vreme rata u partizanskim jedinicama. Ali, moglo bi se reći da je to širenje vladajuće stranke izgledalo kao „kadrovsko“, odnosno vršio se nekakav izbor ljudi za Partiju. Međutim, već od 1948, u reakciji protiv Sovjeta, Partija postaje sve više „masovna“, bez obzira na politički kvalitet kandidata za Partiju. Dragoslav Draža Marković tvrdio je piscu ovih redova da je masovnost Partije još od tih godina bila istorijska greška, iz prostog razloga što se već posle rata, posebno posle privredne reforme 1965, vrši uporedo i promena socijalne strukture stanovništva: brza i masovna industrijalizacija uz urbanizaciju, uz izuzetno „šetanje“ srpskog stanovništva po jugoslovenskim republikama. U Srbiju su se slivale desetine hiljada ljudi iz Makedonije, s Kosova, iz Bosne i Hercegovine, iz Hrvatske i iz Vojvodine. Nijedna republika nije bila tako naseljavana kao Srbija. Ali ta promena socijalne strukture bila je u isti mah i promena u vladajućoj partiji. To je bio proces koji je od kadrovske stvarao masovnu partiju. Ne samo da je, docnije, SK stranka s ogromnim brojem članova, preko dva miliona, nego u toj partiji Srbi zauzimaju nesrazmerni deo u odnosu na svoju nacionalnu pripadnost (54 odsto 1957. u odnosu na 41 odsto u prethodnoj deceniji). U srpskim oblastima, posebno u Srbiji, nestaju grad i selo, nastaje „predgrađe“, novi društveni segment između sela i grada.
Taj socijalno-klasni razvoj posle Drugog svetskog rata odrazio se i na političku strukturu vladajuće stranke. Uzgred , iako poljoprivredno selo nestaje, radnička klasa ne nastaje. Klase se grade desetlećima, pa i duže, i to postepeno. Ta naša nova partija posle privredne reforme 1965. stvara proces razlamanja nekadašnje: umesto besklasnog nastaje „beslovesno“ društvo. Prigradsko stanovništvo je lako voditi ako mu se obezbedi viši standard života. Taj se proces i te kako osetio u našoj zemlji, posebno posle odliva radne snage na zapadnoevropsko radno tržište. Grubo rečeno, naše „beslovesno društvo“ predstavlja naš društveni talog koji nažalost opstaje do dana današnjeg.
U novoj konstelaciji vođstvo Partije, uz Tita i oko Tita, bivalo je prividno sve jače, ali su se s druge strane odvijali i otpori. Prvi je počeo Milovan Đilas još 1950, potom su došle beogradske studentske demonstracije 1968. i obrazovanje intelektualnog kružoka „Praxis“. U isto vreme i u strukturi vlasti pojavljuje se takozvana liberalna struja u Savezu komunista Srbije na čelu s Markom Nikezićem koji je slomljen 1972. (Bio je suviše „otmen“ za balkansku politiku!) U trenutku kada je Broz nestajao, SK među Srbima 1980. bio je sasvim nešto drugo od one stranke iz 1945: s jedne strane, Broz s malim krugom oko sebe, izvan tog opsega jedna amorfna masa članstva koju može da pokrene svaka ideja izuzev komunističke, odnosno socijalističke. Tako imamo zanimljiv proces: dok središta otpora žele raspravu u socijalizmu i oko socijalizma, široka masa članstva sistematski se lišava svakog idejnog naboja. To je masa koja će pasti u ruke Slobodana Miloševića 1987. godine.
U međuvremenu se dešava i jedan drugi proces: jedan manji kružok partije, koji se bavi ekspertskim poslovima kao što su diplomatija, nauka i slično, biva sve više u praksi proevropski nastrojen. Ti elementi daleko su proevropskiji i danas, uzimajući u obzir i kružok privremenih disidenata okupljenih oko Odbora za odbranu slobode mišljenja i izražavanja.
Ako se pogleda lista tog Odbora, na primer od 6. januara 1986, veći broj disidenata, posle desetak godina, nalazi se potencijalno na strani Slobodana Miloševića: Ćosić, Bećković, profesor Marković, Dragoslav Mihailović, Nikola Milošević, Čavoški, ne zaboravljajući već pomrle nacionaliste kao što su bili Borislav Mihailović Mihiz, Mića Popović, Radovan Samardžić i drugi.
Dakle, s jedne strane broj Srba u Savezu komunista raste, ali njihovo opredeljenje je sve drugo do socijalističko, a još manje demokratsko. Elita stručnjaka potpuno se isključuje iz ovog kruga; to je krug intelektualaca, koji je likvidirao Slobodan Milošević, ili se on sam povlačio. Tako je u rukama Slobodana Miloševića ostala jedna „beslovesna masa“ koja je, kad je Milošević fizički nestao, prešla u ruke njegovog stvarnog zamenika, proslavljenog Vojvode, koji je maltene proglašen narodnim herojem onog trenutka kada se predao svojim neprijateljima: sudijama u Hagu…
Vršiti lustraciju u takvom razvoju izuzetno je teško, jer dolaze, naročito posle Petog oktobra, nove generacije koje nemaju dodirnih tačaka sa Savezom komunista, ali nekadašnjih članova te Partije još uvek ima u aparatu i oni su neophodni za naše evropske integracije. Prava je ironija našeg razvoja da se „najproevropskiji“ element našao među nekadašnjim članovima Saveza komunista!
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari