Preambula Ustava Srbije utvrđuje da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije, da ima položaj suštinske autonomije, da je obaveza svih organa da zastupaju i štite interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima.

Ovakav nalog ne obavezuje nijednog igrača involviranog u kosovski sukob, osim političara Srbije. Srbija preko Preambule ne može da definiše pripadnost ove teritorije Srbiji, jer o statusu Kosova odlučuje isključivo SB UN. Republiku Kosovo priznalo je 98 država sveta i to je aktuelna realnost. Albanci već četrnaest godina upravljaju Kosovom, a organi Srbije potpuno su isključeni iz ovog procesa. Ostaje nejasno kako su donosioci Ustava Srbije zamislili da se kroz Preambulu može odbraniti izgubljeno Kosovo i Metohija. Koja će generacija Srba moći da to da učini i kako? Nejasno je (a jako je važno) koju još cenu treba da plati srpski narod za ovu neumnu avanturu? Posmatrano sa druge strane, Preambula je veliki ograničavajući činilac (crvena linija) u pregovorima o Kosovu i to uvek na štetu Srbije.

Preambula je doprinela totalnom gubitku Kosova i Metohije, teškom i nebezbednom životu Srba na Kosovu, omogućila regres cele Srbije i konačno definisala Srbiju kao nedovršenu državu. Nijedna država nema ingerencije da svojim dokumentima utvrdi kako neka sporna teritorija ulazi u njen sastav. Pripadnost teritorije određuje se međunarodnim ugovorima, a oni nikada nisu samo zahtev jedne strane u sporu. Konačni sud o pripadnosti teritorije donosile su uvek velike sile.

Fiksacija ciljeva u Preambuli

Preambula utvrđuje da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije. Iz Preambule bi mogle da slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite ovako definisane državne interese, a što Preambulom nije jasno utvrđeno. Ako bi Preambula bila pravno obavezujuća, svaka promena u realizaciji ovako fiksiranog cilja rušila bi temelj Ustavom zacrtanog okvira države Srbije. Ovakom formulacijom Preambule ignoriše se mogućnost da se ovako definisani cilj ne može u praksi ostvariti, a to pokazuje primer Kosova. Gubitkom rata sa NATO alijansom SB UN predao je Kosovo 1999. godine na upravljanje institucijama UN. Fiksiranim parcijalnim ciljem o Kosovu i Metohiji dovedeni su u pitanje svi ostali ciljevi Srbije jer je on u koliziji sa ciljevima UN, EU i ciljevima okruženja. Prema odredbi Preambule, ako se ovaj cilj u praksi ne ispuni, Srbija je obavezna da brani ovaj zahtev, bez obzira na cenu koja se mora platiti. Po datoj formulaciji, vlasti Srbije su obavezne da prihvate trajni regres i novu katastrofu države braneći pravo na Kosovo i Metohiju do samouništenja.

Ovako definisana Preambula onemogućava srpske vlasti da vode adaptivnu politiku. Preambula sprečava usmerenje Srbije prema evropskim integracijama i svakom napretku, štaviše, ona imperativno zahteva da se ostvari nemoguće. Rešavanje kosovskog pitanja postavljeno je kao uslov za članstvo Srbije u institucije EU, a realizaciju ovoga cilja ometa Preambula. Sve članice EU smatraju da država koja ima konflikt visokog intenziteta ne može da uđe u njen sastav. Zato se za Preambulu može reći da sadrži temeljni princip za uništenje efektivnosti Srbije i njene budućnosti, a ne pruža nikakve šanse da se povrati izgubljeno Kosovo i Metohija.

Prof. dr Marijana Pajvančić, u svojoj knjizi „Komentar Ustava Republike Srbije“, kaže: „U preambuli Ustava Srbije, kao ni u samom Ustavu nije eksplicitno naznače njen pravni karakter i dejstvo. Iako se u Preambuli navodi jedna posebna ustavna obaveza svih organa (ne precizira se o kojim organima je reč) da zastupaju i štite interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, činjenica da Ustav ne precizira pravnu prirodu i dejstvo Preambule, ostavlja otvorenim pitanje, da li su odredbe sadržane u Preambuli obavezujuće, i kako bi se, pod pretpostavkom da su odredbe obavezujućeg karaktera, sankcionisala njihova povreda. U prilog stanovištu da Preambula ima pravno dejstvo navode se njena formalna obeležja i mesto koje zauzima u Ustavu. Teoretičari koji se rukovode sadržajem Preambule i načinom na koji se on saopštava, odriču pravni karakter programskim, ideološkim i deklarativnim odredbama u Preambuli, dok odredbama čiji je sadržaj konkretan smatraju pravno obavezujućim.“

Posledice pravne nedefinisanosti ustavne Preambule

Već sedam godina pravna nedefinisanost ustavne Preambule onemogućava političarima Srbije da pregovaraju sa vlastima u Prištini jer ona ne dopušta adaptaciju. Zbog neaktivnosti srpskih vlasti životno važni problemi Srba na Kosovu nisu rešavani, a oni direktno pogađaju Srbiju i njeno evropsko usmerenje. Kroz ceo XX vek Srbija je uporno nastojala da širi svoje granice i da ratovima zauzima nove teritorije na prostorima Albanije, Makedonije, Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i dela Hrvatske, na kojima nikada nije postojala kao država. Cena koju je Srbija platila za ove ideologizirane avanturističke poduhvate meri se gubitkom života miliona njenih građana, a niko nikada nije izračunao neizmernu materijalnu štetu. Do danas Srbija je ostala teritorijalno nedefinisana država jer ovakve ideološke aspiracije i dalje postoje. Stvorena realnost (formirane nove države) i nova prekompozicija uticaja velikih sila i nalozi UN-a sprečava ih u takvom nastojanju.

Procene troškova destruktivne politike srpskih vlasti, u periodu vođenja ideoloških ratova, dao je poznati ekspert Miroslav Zdravković (Economy.rs, Press 1. decembar 2011.). One pokazuju da je pogrešni izbor ciljeva i primena necivilizacijskih mera za njihovo ostvarenje koštao Srbiju oko 400 milijardi evra. To je više od današnjih 13 bruto društvenih proizvoda Srbije. Po toj računici, gubitak Srbije je znatno veći od gubitka svih bivših republika zajedno. Srbija je za proteklih 20 godina ostvarila samo 50 posto BDP-a koji je mogla ostvariti da nije bilo raspada, ratova i sankcija. To je bila katastrofalna politika srpskih vlasti u odbrani mitologiziranih ciljeva koji se nisu mogli ostvariti. Kako se radi o parametarskim karakteristikama, koje su relativne konstante, i mogu se poboljšati samo za neki procenat godišnje, Srbiju čeka proces oporavka od više decenija, ili više generacija.

Ponašanje aktuelnih vlasti

Alarmantna ekonomska situacija zapretila je bankrotom Srbije, a finansijsku pomoć za izlazak iz krize uslovljavaju institucije EU rešavanjem kosovskog pitanja. Zato su aktuelne vlasti bile prinuđene da menjaju svoju politiku prema Kosovu. Danas one sprovode politiku koja je dijametralno suprotna od one sa kojom su izašli na izbore. Realnost ih je naterala da ne vode računa o nalozima ustavne Preambule, a biračko telo je prihvatilo ovako preusmerenje. Rezultat nove politike je Briselski sporazum. On označava pozitivnu prekretnicu u politici Srbije. Ipak, postojanje Preambule pruža šansu protivnicima ulaska Srbije u EU da sabotiraju briselske pregovore, da demotivišu Srbe na Kosovu za izlazak na izbore, da balvanima zatvaraju granične prelaze i da čine druge destruktivne aktivnosti. Oni traže od Ustavnog suda Srbije da Briselski dogovor proglasi neustavnim i nevažećim, a pravna nedefinisanost ustavne Preambule im to omogućava. Ovakvo ponašanje tvoraca Preambule (DDS) i pojedinaca sa severa Kosova, koji brane svoje lične interese, ugrožava buduću efektivnost Srbije. Koalicija političkih partija pozicije i opozicije, koje shvataju štetnost ustavne Preambule, mogla bi da pokrene inicijativu za promenu Ustava Srbije. Ovaj problem ne dopušta veliko čekanje, jer Srbiji preti nova katastrofa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari