Politika „usrećivanja“ tuđih naroda ima dugu istoriju i nikada nije bila sprovođena bez otvorenog ili skrivenog interesa tobožnjih usrećitelja. Jer, nema bezinteresnog usrećivanja. Amin Maluf u svojoj knjizi „Krstaški ratovi u očima Arapa“ navodi da turski emiri u XI veku nisu priticali u pomoć jedni drugima pred najezdom krstaša ukoliko u tome nisu videli lični interes.

Politika „usrećivanja“ tuđih naroda ima dugu istoriju i nikada nije bila sprovođena bez otvorenog ili skrivenog interesa tobožnjih usrećitelja. Jer, nema bezinteresnog usrećivanja. Amin Maluf u svojoj knjizi „Krstaški ratovi u očima Arapa“ navodi da turski emiri u XI veku nisu priticali u pomoć jedni drugima pred najezdom krstaša ukoliko u tome nisu videli lični interes. Francuska je nakon revolucije 1789. obnarodovala da neće koristiti svoje snage za osvajačke ratove i porobljavanje drugih naroda. Međutim, samo dve godine kasnije donet je dekret u kojem stoji da Francuska ima pravo da brani slobodu od uzurpacije kraljeva, a izvršna vlast ovlašćuje se da može pružati pomoć narodima koji se bore za slobodu.
Politika „usrećivanja“ uvek se predstavljala kao zalaganje za visoke ciljeve čovečanstva. Iza tih ciljeva obično su se krili interesi neke države za regionalnom ili širom dominacijom. Nametanje je uvek bilo i ostaje politika sile bez obzira kakvom se ideologijom pravdala. Nakon kraha bipolarnog sistema, Amerika se, kao jedna od prvih zemalja demokratije, prihvatila „usrećivanja“ sveta, smatrajući da je njena misija širenje demokratije, uvođenje pravde i mira. Takva politika, međutim, može postajati lošom i za svet i za Ameriku. Preuzimanjem na sebe zavođenja reda u svetu američka politika, prema rečima Viljema Montgomerija, može prerastati u „politiku nereda“. Tada i dobre namere mogu rezultirati unesrećivanjem naroda, kao što pokazuje slučaj Iraka. A na unutrašnjem planu može lako ići na uštrb demokratije u zemlji, o čemu svedoče ograničenja ljudskih prava u Americi nakon 11. septembra 2001.
Naša zemlja ima teško iskustvo sa pokušajima sovjetskog nametanja tzv.“realnog socijalizma“, praćeno obećanjima, pretnjama i ucenama i uz zveckanje oružjem, pa ima pravo da prepoznaje slične pokušaje koji joj se danas prezentuje u ime demokratije. Suprotstavljajući se politici nametanja u ime demokratije, Srbija nema drugog puta osim onog koji vodi u demokratiju i u članstvo Evropske unije. Od pomoći su joj dva upozorenja Evropske unije: prvo, da su članstvo u EU i rešavanje statusa Kosova dve odvojene stvari i, drugo, da je jedino legitimno za status Kosova stanovište koje bude zauzeo Savet bezbednosti UN. Izdržati na tom putu, kojem nema alternative, najveće je iskušenje, ali i izazov Srbije u njenoj novijoj istoriji, nakon svrgavanja Miloševićevog režima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari