Ovih je dana u Zagrebu prebijen novinar. To je Vijest zato što su novinari koji poginu na zadatku ili zadobiju tjelesne ozljede uvijek heroji i borci za pravdu. Zemlje u kojima ubijaju novinare u pravilu su necivilizirane vukojebine. Takav zločin medijski je turboatraktivan jer ubiti ili raniti novinara znači ubiti ili raniti Istinu.

Ovih je dana u Zagrebu prebijen novinar. To je Vijest zato što su novinari koji poginu na zadatku ili zadobiju tjelesne ozljede uvijek heroji i borci za pravdu. Zemlje u kojima ubijaju novinare u pravilu su necivilizirane vukojebine. Takav zločin medijski je turboatraktivan jer ubiti ili raniti novinara znači ubiti ili raniti Istinu. Tko su novinari u današnjem kapitalističkom svijetu? Oni su ljudi koji govore ili pišu ono što im dopusti urednik. Urednik je čovjek kojem neograničeno vjeruje vlasnik medija. Vlasnik medija je skupina nepoznatih ljudi koja živi od reklama. U medijima se reklamiraju država i kapital. Državom upravljaju političari koji za sve što učine odgovaraju kapitalu. Kapitalom upravljaju manje skupine jako bogatih ljudi. Iza svakog velikog bogatstva krije se veliki zločin, jako bogati ljudi uvijek su kriminalci.
Svatko u ovom lancu dobro zna tko je kome šef. Jedini koji pojma nema ni o čemu narod je koji sve to plaća. Kako će narodu biti, određuje skupina anonimnih moćnika. O njima se nikad ne govori niti piše. Za težak život potlačenih nisu krivi oni nego „globalno zatopljenje“, „svjetske rezerve nafte koje su na rezervi“, „terorizam“, „muslimani“… U zemljama „uljuđenog“ kapitalizma novinari rijetko gube živote jer se u tim zemljama novinari gotovo nikad ne otimaju kontroli. Njima je već desetljećima jasno da ne mogu ništa promijeniti u zemlji u kojoj kapital drži za vrat političare koji upravljaju njihovom zemljom u kojoj narodu peru mozak mediji u rukama vlasnika koji žive od kapitala.
Novinare ubijaju u zemljama koje su tek ušle u kapitalizam pa se zato tamošnji urednici baš i ne snalaze. I eto zamjene teza. U razvijenim „demokratskim“ zemljama novinari su živi i zdravi jer žive i rade u „demokraciji“, u vukojebinama ih prebijaju jer tamo „demokracija“ ne stanuje. Što je Miljuš učinio u zemlji „nerazvijene demokracije“? Pisao je o sprezi kriminala i politike. Tekstove je u tisak pustio urednik. Urednik je pretpostavljao da protiv toga ništa neće imati vlasnik medija. Zašto dečki s palicama nisu prebili vlasnika medija? Zato što njihovi gospodari znaju da je vlasniku sve jasno, njemu su već zapalili automobil, on je u ovoj priči nevin. Zašto nisu naručili prebijanje Miljuševa urednika koji je odgovorniji nego Miljuš? Zato jer je prebijeni urednik totalno neatraktivna tema.
Da su prebili urednika, poruka ne bi bila baš najjasnija. Ovako, kad se prebije „jedan od nas“, „borac za Istinu“, onaj koji je naručio prebijanje dobio je što je htio, veliku medijsku pozornost, i domaću i međunarodnu. Njegova poruka snažna je i jasna, gospodo urednici, objasnite novinarima, Hrvatska je moderna kapitalistička zemlja, treba pisati o nogometu, ratnim zločinima, korumpiranim liječnicima, zlostavljanju žena, silovateljima male djece. Da smo zaista normalna kapitalistička zemlja, pokazuje mnogo toga što se ovih dana Hrvatskoj dogodilo. Drago Hedl, urednik i novinar Ferala, dobio je od Međunarodnog foruma Srednjoevropske inicijative i Medijske organizacije za jugoistočnu Evropu nagradu za istraživačko novinarstvo. Drago Hedl dva desetljeća piše o zločinima u Hrvatskoj. Zašto ga nisu ubili? Zato što je pisanje o nekim zločinima prihvatljivo i zato što je Hedl novinar Ferala koji je godinama plaćao Soros. A Soros je američki milijarder mađarskog porijekla koji je na promociju demokracije u posljednjem desetljeću potrošio oko pet milijardi dolara u više od pedeset država širom svijeta.
On je jedan od najbogatijih ljudi na kugli zemaljskoj, prema tome i jedan od onih koji su svijetu učinili najviše zla. Kad se govori o Sorosu, što je važnije? Njegovo trošenje na „promociju demokracije“ ili činjenica da je svojom pohlepom uništio sudbine milijuna ljudi diljem svijeta…?
Temi se prilazi filozofski, fenomenološki, načelno. Slučaj Miljuš samo dokazuje da u Hrvatskoj još uvijek žive naivni ljudi dobrih namjera i nemarni urednici. Je li Miljuš znao da će mu razbiti glavu, gotovo ga ubiti? Sigurno nije, njegovi tekstovi pokazuju da ne zna gdje živi. To nije znao ni gospodin Rađenović, jedan od bivših Bandićevih direktora koji je također krenuo glavom na palice. Zahvaljujući tom susretu i on i njemu slični preko noći su saznali da se naši gospodari ne šale. Živimo u zemlji koju vode kriminalci i totalno je suludo od njih tražiti da krenu u rat protiv kriminala. Žao mi je Miljuša. I jako mi je teško palo kad sam čula da on i nekakvi „demonstranti“ kojima su oni velikodušno omogućili da demonstriraju na Markovom trgu, iako je to zakonom zabranjeno, traže da se otkriju „naručitelji“. Miljuš očito ništa nije naučio, ali njegov šef jest. I to će Miljušu spasiti glavu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari