Aleksandar N. Denda Samo površni posmatrači sedmogodišnjeg srpskog tranzicijskog maskenbala bili su iznenađeni poslednjom radikalizacijom i još žešćom podelom domaće političke scene. Već sedam godina jedan broj odgovornih ljudi – oni koji ne pristaju na partijsko/političko posredovanje u izražavanju svojih profesionalnih stavova, mnogobrojne nevladine organizacije i profesionalna udruženja – pokušavao je da skrene pažnju domaće i međunarodne javnosti, da tranzicioni tokovi u Srbiji ne idu na dobar način kako su to isticali ministri, partijski prvaci i veliki broj međunarodnih institucija.

Aleksandar N. Denda Samo površni posmatrači sedmogodišnjeg srpskog tranzicijskog maskenbala bili su iznenađeni poslednjom radikalizacijom i još žešćom podelom domaće političke scene. Već sedam godina jedan broj odgovornih ljudi – oni koji ne pristaju na partijsko/političko posredovanje u izražavanju svojih profesionalnih stavova, mnogobrojne nevladine organizacije i profesionalna udruženja – pokušavao je da skrene pažnju domaće i međunarodne javnosti, da tranzicioni tokovi u Srbiji ne idu na dobar način kako su to isticali ministri, partijski prvaci i veliki broj međunarodnih institucija. Jednostavno, nije moglo da se izdrži koliko su samoljubivih izjava davali sami sebi i neštedimice delili međusobne komplimente – lideri tranzicije, lideri u regionu, šampioni u reformama, „regionalni tigrovi“ i šta još sve ne. Na drugoj strani, upravo proporcionalno „uspesima“ tranzicije raslo je nezadovoljstvo građana koji su ga pretakali u jasan, politički radikalan stav, koji se iz godine u godinu uvećavao a stvarna demokratska opredeljenost – gubila snagu rastrzana između nejasnih verzija kvazidemokratskih programa stranaka tzv. demokratskog bloka. Pokušao sam u jednom članku da ukažem na opasnosti nepoštovanja nekih socijalnih i ekonomskih pravila na primeru hipotetičkog ukidanja važenja zakona sile zemljine teže. Pored nesumnjive ekonomske opravdanosti ukidanja tog zakona (jevtinija gradnja bez stepenica i liftova) i njegove očigledne suprotstavljenosti vekovnim srpskim nacionalnim interesima (kako biti i dokazati da smo nebeski narod uz istovremeno važenje zakona o sili zemljine teže) i mogućnosti da i tim potezom postanemo jedinstven primer u svetu, cena primene takvog rešenja bila bi – visoka smrtnost. Tako nekako dođosmo do tačke u kojoj treba da se plati i plaća cena političke samozaljubljenosti izvođača tranzicionih radova u Srbiji danas. I ne bi bio veliki problem kada bi konačno ceh plaćale političke elite, našlo bi se među njima i njihovim „prijateljima“ kao tranzicionim dobitnicima dovoljno para za to. Ceh će, kroz nikada dočekani bolji život, platiti generacije običnih ljudi. Niko i apsolutno slovima i brojem – niko od učesnika „Skupštinskog Velikog Brata (SVB)“ nije pokazao trunku spremnosti da se upita – da li smo i u čemu pogrešili? Fokusirani na borbu za svoje male i uske interese, zaboravljali su se u odnosu na i dalje opstajuće vapijuće interese – milion nezaposlenih i sedamsto hiljada siromašnih, trista hiljada mladih bez šanse za posao i budućnost, stotine hiljada radnika koji čekaju restrukturiranje i privatizaciju pa da krenu trbuhom za kruhom. U retkim trenucima racionalnosti neki su nemušto ukazivali na toda će narod ostati van evroatlantskih integracija, neće biti potpisan Sporazum o asocijaciji i pridruživanju, šengenske i druge olakšice i ostale – za prosečan srpski narod – trice i kučine. Već sedam godina se narodu ponavljaju ove mantre, bez ozbiljnog pokušaja da mu se na razumljiv jezik prevede šta to običnom čoveku može da znači, pa i ako je narod gledao SVB, ostala mu je nedokučena dublja suština onoga što su zahvaljujući svojim poslanicima bar na izvesno vreme izgubili – korišćenje pristupnih fondova EU koji bi znatno doprineli rešavanju mnogih problema.
Na ovom mestu dolazimo i do tzv. međunarodne zajednice i njihove odgovornosti. Kako su i zašto njihovi predstavnici iz godine u godinu ocenjivali tok tranzicionih promena kao dobar pa čak i vrhunski, ako se pri tom godinama povećavala stopa nezaposlenosti, siromaštva, ekonomske neefikasnosti i održavalo loše stanje privredne strukture i neefikasne upotrebe ogromnog državnog i društvenog kapitala, a o nesprovođenju decentralizacije i demokratizacije i da ne govorimo? Kome su i u koje svrhe davali velike donacije, tehničku pomoć i podršku? Ko i u koje svrhe je to koristio i koji su efekti svekolike pomoći? Koje su i kolike kamate i prinosi na „razvojna“ sredstava koja su angažovana od strane EBRD i IFC? Zašto u bazi podataka o donacijama može da se sagleda samo ko je i koliko donirao, a ne može da se vidi ko je, koliko i zašta iskoristio sredstava? Na koji način je realizovana tehnička pomoć u desetinama miliona evra, da li kao realna pomoć i podrška stvarnim potrebama građana Srbije ili kao dodatni prihod domaće i međunarodne birokratije. Na sve to, veliki krediti su odobravani „velikim“ privatnim firmama, a tek po koja crkavica je udeljivana sektoru malih i srednjih preduzeća koji su zapravo trebali da budu graditelji novog srednjeg građanskog sloja koji će predstavljati najsnažniju podršku demokratiji. Takođe, svi „veliki“ su bez ikakvih problema dobijali višegodišnje šengenske vize, ali se strogoća vežbala na malima. Iskustvo je pokazalo da „velike“ nije mnogo briga za male i njihove probleme, ali mali na svakim izborima mnogo više nego „veliki“ određuju politički tok dešavanja, te stoga ne treba nikoga da čude tekuća i buduća dešavanja u Srbiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari